Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Čime kupuješ slobodu od zidova nemoći i usamljenih trzaja u noćima koje počinju da liče na staračke pjege mjesečine, i koliko te košta taj oronuli pogled ka pašnjaku tuđih svitaca? Pošalji i meni koju mrvicu zrelih misli koje privijaš preko očiju ako i njih ne trebam platiti bježanjem u drugačije svjetove u kojima ostanem kratko, kao slijepi putnik pred davljenje.

Ne brukaj se više pred sopstvenim čudovištima mašte koje nosiš kao ordenje okačeno oko zglobova na rukama, tako što ćeš pričati bajke o iskustvima i savjetovati uzalud da samo hrabri umiru sami i u mukama. Ne trudi se da soliš pupoljke ruža od čežnje i stiha svojim treptanjem u prazno i dignutog prsta, uz izgovor da je stajati na zemlji čvrsto kao drvo jedino što treba tvoja ljudska vrsta. Do kada ćeš poricati da je ogledalo ćutalo o jezivim suzama što se gutaju i kriju, bole, i ućutkivati zagrljaje, ludačke osmijehe svih koji te trebaju, onih što plaču kada vole.

Nije bilo prilike za poslednju riječ koju sam ti kuplila te noći valjda zbog straha u grudima i nestrpljivih pitanja, nisam istrgla tu poslednju snagu da progovorim glasno da trebaju mi naš smijeh i zagrljaj za bolja svitanja. Nisi imao snage i strpljenja za crtanje po licu i bradi svih osmijeha i mrštenja za moje bezbrižno ludilo, prošli su minuti u ćutanju i stiskanju zuba a ostalo nam sve što nas je nenajavljeno čudilo.

Nisam se odavno igrala ni riječima za vjetar da ih odnese dalekim planinama na dar, nisam izgovorila ni poljubac kisjele iluzije jer nije me probudila ona njena čar. Negdje sam izgubila nadanja za ptice a trebale su da proslijede tu milost za mir, uplašila me i slutnja da sam zamijenila dušu za kameno lice, njen jeftin hir. Nemaštovitim mislima nisam dala boje ne želim da ih držim na izlogu bez straha, ćutim korake koje sam potrošila i prosula ih vazduhom poput praha. U pijesku dvorce sama sam gradila a talasi su mi prevarili pjesmu i vid, vjetrovi sumnji i kiše od samoće potopili su svaki nedorečeni zid.

I tako korak po korak, ponovo gazim puteve kojima sam već gutala prašinu, dok namigujem i osmjehujem se cipelama većim za broj ili dva... Razgrnem grančicu straha koju sretnem u hladu šumovite tišine, uštinem se dok zaboli da sebe ućutkam. Znam - mogu to ja! Iz minuta u minut prestaje nepovjerenje da cvjeta i sije gusti mrak, glasno se smijem i gazim vodu koju čuvaju lokvanji od nade, satovi izgubljenih očekivanja umuknuli su u horu, istim ritmom ruke sam pružila ka prosjaku misli koji reče da su slijepe pravde. Nije da ne vjerujem u vjetar snova, ali on je valjda od mene odustao i ostao za leđima u zagrljaju lažno sjajnih i tuđih obećanja Sad se nosim mišlju da sahranim slike u zemlji heroja bez snova bez prošlosti, slijepe, koje nisu ukaljala bijedno ljudska osjećanja.

Još jedno ćutanje je otćutano i odlijepilo usne u uzdah, skrilo milostinju zašivenu na grudima kao teška drvena vrata koju je ubila kiša slutnji i promašenih predviđanja. Zaspalo je i neženjeno oplakano čekanje tvrdih oblaka spremnih za napad na sujetu i blatnjavi svemir želja.

Mislim da sam čula izgovoren stih, Desankin je bio... "Bor" je prilično lijepo zvučao, ljepše nego ikada, a onda je krenula ta lavina misli i straha od čuda. Riječi ipak, znaju biti slikovite, bajkovite, darovite pa pokloniti osmijeh prezačinjen nepovjerenjem. I tako kreću moji neočekivano važni stihovi kojima obasipam i najsitnije djeliće sekundi. Po nekada im namjerno izgužvam lice da ne sijaju zarad straha ili možda bolje reći sebičnog straha, a često ih grlim i dajem važnost kakvu neće ni zaslužiti kojom se neće dičiti i hraniti... Onda se jedan Laza, baš onaj koji je odustao od sebe potrudio svojski da mi zatvori prozore ka tebi, i nazvao me njenim imenom L. Ništa, sitnica rekli bi, to su samo stihovi. Ipak je to bilo propalo književno veče, koje nije bilo organizovano i najavljeno a imalo je tu mnogo toga da se kaže. Pod reflektorima smo se zbunili i zanijemili publika se nije razumjela u poglede bez riječi, bez aplauza sam dala završnu riječ, i ti ...