Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

O čemu se to ćuti dok se inje suza skuplja po trepavicama pa se guta kao poslednja kap želja da zaboravimo tu robiju? Jesu li to oni dani kada smo činili uslugu sebi i drugima tako što smo izgubili bitku vijeka sa sobom u dvoboju? Stisnutih šaka i podvijenih stopala o čemu se ćuti kada zakuca ekser blijedi jutarnji vjetar u čelo? Jel' osjetiš tada i ti da se i ćutanje probudilo sa tobom i nastavlja opet korak po korak tamo gdje je počelo? Ma znam ja o čemu se ćuti al' ne znam zašto se ćuti, možda zato jer ne želimo da nam u ušima zviždi ta balada. Znam da je tužna lekcija koja nas je othranila ali rekoše da je ćutnja vrednija od svakog zlata. I nikada se ne rodi ta priča o izgubljenom i dobijenom, o svemu ćemo pričati al' ne i o tome o čemu se ćuti. Uskratićemo djetinjstvo, mladost, dane odraslog čovjeka da zapišu u slikama, bojom misao koja se pamti i sluti.

Skupocjeni sat kuca na nježnoj ruci i odbrojava potpuno proste trenutke u kojima ništa bogato i neprocjenjivo ne zasmijava ti osmijeh i pogled. Sirotinjo moja, poljubi mjesec ili sunce, opeci se o kamenčić želja slobodno. Prodavnice sa izlogom sreće ne postoje, koliko god da novaca nosiš u džepu osim ako još uvijek nisi u zabludi oko onog pitanja što je to prava sreća. Sirotinjo moja, pogledaj koliko su bogati ovi što drže te male ručice oko vrata. Ne možeš platiti da nekom nedostaješ, da te sanja, preklinje da ostaneš tu, i podijeliš poslednji gram nježnog ljuljanja u postelji svježeg poljskog cvijeća. Sirotinjo moja, probaj da osjetiš da još neko postoji i diše tu u blizini kraj tebe. Skupe su samo suze koje padaju, bez obzira da li su tužne ili radosnice, osjeti ih jednom, dozvoli im da ti oplemene to lice ukočeno od gordosti. Sirotinjo moja, zagrli svako jutro koje te probudi bezobzirno i naivno. Tajna je u očima i rukama, pusti ih da vide i dotaknu i ružu i njeno ...

Ne kradi sekunde od dana kome nisi ni dorasla. Jedino što treba i možeš je da odeš u svoj svijet, sagrađen od sopstvenih slika koje si ukrasila srebrnim nitima snova. I uvijek, baš uvijek, kada postane tijesna cesta i drvored u parku, ti se vrati malim, ušuškanim i samo tvojim zidinama. Zagrli svaku vjeru koja tamo miriše kao jorgovan i strpljivo ih zalivaj svojim iskrenim željama. Što je najvažnije, vraćaj se stalno, a ne samo kada krene rat sa dobro poznatim nepovjerenjem.