Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Jedini kralju koji postojiš na ovoj mojoj planeti staroj pune trideset i četiri godine, možda nisi ni znao koliko si učinio da probudiš sve lavove spremne za borbu u malenoj ručici koju si othranio. Tako lako si crtao osmijehe i gajio hrabrost za mene. Poklonio si tu svoju kraljevsku krunu da bude samo moja vodilja u svim noćima kad i mrak okrene leđa. Kralju moj hvala ti! Tvoja kraljevska snaga je bilo moja nesalomljiva hrabrost kojom sam prkosila svim krezubim babarogama straha. Kako si samo uspio usaditi sva čelična vjerovanja i uvjerenja koja sam svih ovih godina nalazila kod malo ljudi? Koliko si izgubio svojih dvorskih luda zato što sam ih ja prezrivo gledala? A onda si samo jednom skrenuo pogled sa mog šarenog svijeta sačinjenog pod tvojim okriljem, dok su oluje samoće šaputale o nedostajanju. Tada su se srušili temelji i popadali stubovi, okrvavili se moji dlanovi i stopala koje sam vezala konopima razočarenja. Znaš li koliko sam vremena provela...

Dakle, ne pitajte me više zašto ne volim putovati, gaziti zemljom koju nisu ljubili moji preci i diviti se tuđem plavetnilu neba. Meni je dovoljan ovaj grumen dvorišta što još miriše na jabuku koju je posadio moj đed. Ne mogu ni da zamislim koliko su tuđi vjetrovi puni bijesa dok sa sunovratom kruže nekim dalekim morima. Moja je kuća u tom dvorištu kasnije sagrađena, ali toliko se srodila sa zemljom obrađenom hiljadu puta, da po nekada pomislim da je izrasla iz nje. Kažem vam, nije važno skitarati svijetom. Važnije je cijeli svijet naslikati tu, kraj svog izvora u svojoj šumi. Pa da, i godine brzo odglume svoje uloge dok brzopleto recituju lekcije što se teško uče, ali... Tu gdje je moj otac ostavio poslednju snagu, tu je moj dom.  

Ruka koja će me zadržati kada krenem i stisnuti da zaustavi u hodu bez rata, ne postoji ili jednostavno nema snage da mi zalupi pred nosom ponosna vrata. Ne postoji snaga da se za mene troši ili ja imam previše želja za tuđa leđa, pa se teško nosi moj kofer od snova kada se slatko smije i počne da vrijeđa.  

Predajem se, dižem bijelu zastavu danas! Predajem se u svim bitkama koje sam vodila protiv ljudske i neljudske ljubomore, za razum i razumijevanje koga više nema. Uzalud je trošiti đonove skupocjenih dana da bi se dokazala u pravom svijetlu i liku, dok ćuteći plačem zbog loših procjena, loše odraslih ljudi koje nosim na rukama. Predajem se po prvi put, i zastajem! Nisu mi prepriječili put strah i nepovjerenje jer, njih sam odavno sahranila u noći bez mjesečine. Više ne vidim da je korisno zagrliti, ne osjećam da sam probudila misli, i zato, predajem se!