Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Ne umire se odjednom, uz tople ruke na ledenom čelu i samo onda kada srce prestane da udara i lupa... Umire se sa svakom suzom po malo, neprimijetno kad se dan u snovima više ne kupa. Postepeno nerazumno kidamo od života dok u sebi grčimo riječi od noža jače, i ne grlimo sebe za utjehu, za nadu... Umire se tiho sa dušom koja boli a ne plače. Iz temelja se odumire, dakle, samo na početku, dok još snažna mladost glavni vodi rat, ćuteći brani pošteno prekorene želje koje je izdaju kao da joj nisu ni drug ni brat. Zato nam je uvijek malo života, malo dana za bal, za koprcanje pred medaljama i ordenjem dana. Pa ne plači, ne trči da od noći praviš zoru a da ne ostanu ožiljci od dobijenih rana.

Čas prije smo odrasli i odrekli se kičastih priča zaronili u šake lice ispred svakodnevnih ludaka, obrisali suze maramicom smutljivih ponosa pa ubili u sebi svakog djetinjeg, naivnog junaka. Gdje nas to vode duga razmišljanja u zoru što ćuti dok polu-odvažne pertle vežemo oko nogu, za sjaj, a naši heroji djetinjstva u borbi sa životom gube godine što su pobjegle od njih u prošlost - za kraj. Da, podmećemo albume preživjelih sitnica sa slikama naivaca čupave kose, prćastog nosa, shvatamo da smo već odmakli od djetinjstva gdje nije postojalo razočarenje zbog ponosa. I da li smo dorasli zadacima odraslih ljudi što spremno kao vojnik čuva stražu noću u šumi, pa i ne baš, mislim da nismo dovoljno stari i mudri bez suza, bez straha, da ne cvokoću zubi.