Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Opet taj Decembar što se teško žvaće sa gomilom nakita se kinđuri pred svima,  gledam ga prezrivo što zavlači nos kao da zna sve, i on pravo ima. Ime mu je ružno, pa i ono zagrebe po tijelu zariva nokte i vrišti glasno, žigoše dane svojim mrazom ljutnje dok se prozorima ruga jasno. Galami na mene čim otvorim oči i duva u staklo svoj lukavi film prosipa stidno kao pahulje kasne tragove smijeha što liče na dim. Gordo posmatra čak i kada odlazi da li je ostavio na leđima stihove, šapuće drame o kojima svi ćute i preziru ih jer ne žele biti njihove. Kreni već jednom i stani u red već si došao do kraja ove etape, i vrati se opet ali nasmijanog šešira sa radošću neka te dožive i prate.

Oduvijek najteže, nekako osvetoljubive, za ranjavanje učestalo muški važne. Mudro ili naivno postavljene ispred mene al' nikad ni tuđe, vrckaste, ni lažne. Kada ih izgovorim kao da su nijeme nesvjesno ih razvlačim i uzalud pijem. Suočavam ih sa ćutanjem koga se plaše a te što prežive - iza njih se krijem. Odlutaju dok ih šminkam za šareni dan i liče na zamišljeno veselje bez datuma. Teško ih zamolim da ne crtaju krugove i ostanu bar večeras za mojim vratima. Ali smiju se, valjda od tišine kojom sjaje i upijaju kao da su žedne rušenja snova, serviram ih i večeras na stolove ponosa da naslikaju čarobna jutra potpuno nova.