Постови

Приказују се постови за 2017

ZA MOG MORNARA ❤

Слика
Nismo se opraštali nikada... Uvučeni u more šarenih godina plivali smo dok si me štitio od talasa, svojim jakim ramenima, čeličnom voljom i ljubavlju o kojoj si mi vrlo često ćutao. Zbog tebe sam se ironično smijala burama koje su samo prijetile mojoj mladosti, i na nišanu držala svaku zvjerski otetu pravdu. Pa hvala ti junače moj! Na vaspitanim riječima i pogledima na mir. Na potonućima u suze kada si i trepnuo bez mene jer sam pomislila da se opraštamo a... Nismo se opraštali nikada!

VJERUJ

Слика
Vjeruj u sve što misliš da treba a da te manje boli činjenica da si i sam gorči od otrovne sujete od koje bolujemo. Vjeruj opet da sam sve što ne valja u snovima da bi se lakše orjentisao u džungli svojih strahova. Samo vjeruj i ne dozvoli da te sjećanje pokoleba jer u njemu je puno suprotnih trenutaka od ovog u što sad treba da polažeš vjeru. Ne dozvoli završenim pričama da se ponovo šepure ispod kose...tu u predjelu čela. Ne vjeruj u ono što osjećaš - vjeruj u sumnjive i blještave riječi stranaca od kojih sam te branila dok su ti leđa bila zauzeta neznanjem. Vjeruj da sam sve što nisam i nećeš nikada više voljeti.

SA SOBOM

Слика
I tako sam se upoznala... U nedostatku osmijeha ja ne mogu progutati bijes i pljeskati  dlanovima kao slijepi miš krilima. Ožednjelog pogleda ne mogu piti sjajne iskre tuđih pogleda. Pa tada sam se upoznala... Kada su olujne noći pokušale da probude snove o budućnosti koje sam ušila u rubove svih godina prije punoljetstva. Uspjela sam upoznati tu skrivenu uplašenu ženu, baš tu gdje je ostala nijema na vrisak koji se prosipao po tijelu. Probudila sam je u svojoj koži i sada izgledamo isto. Konačno sam se upoznala! Sada se i hvalim svime što imam ali samo ogledalu što se šepuri pored izlaznih vrata, jer tu ostavim upoznato. A onda ona polovina stare ispisane hartije kreće preko praga sa novim naočarima za svijet. Upoznala sam svoju maglu i svoje vidike, zagrlila svaki propust i bijes, nasmijala se prošlim trenucima i ljudima. Pa hej! Poželim sreću sebi na putu kojim koračam dok me niko ne drži za ruku.

ZA MOG MORNARA

Слика
Mornaru moj lijepi, Dok tumara mjesečina ulicama tvog mora ti je i ne vidiš. Umoran si valjda i od bura, oluja, hladnih talasa, pa čak i od samog svitanja. Izvini što nisam čula kad si spustio sidra i bacio u vodu da trunu mreže osmijeha urođenih na licu. Nisam na tebe takvog navikla. Zašto žuriš da odeš od naših zagrljenih ljubavi.  Zbog tebe sam zavoljela mornare i njihove čiste bijele pantalone, kragne koje ne uspijevaju savladati ramena, pa mi se uvijek činilo da ne postoje veći i odvažniji ljudi od vas.  Mornaru moj umoran si.  Ti umoran a ja... Rekla bih nemoćna. Ja tebe ne mogu nositi na leđima i u rukama kao ti mene što si, a ne mogu poklonom obrisati drhtanje i strah. Divim se mornaru sa velikim trepavicama. Ponosim se njegovim mirnim morem i brodolomima. Pjevam njegove boemske pjesme što grizu srce kao rđa brod.  Ti zauvijek mornar, ja zauvijek mornareva kći!

ĆUTIM

Слика
Naučih evo i da ćutim... Tek u zrelim godinama sazreh malo i ja. Ćutim o svemu zbog čega sam ranije plakala ili zbog čega sam se blesavo kezila. Naučih ono što mudre žene u mladosti shvate, da je "ćutanje zlato". Pa eto, možda je i kasno za druge kojima je bilo potrebno moje ćutanje po nekad, ali meni nije kasno da konačno sazre u grudima odbjegla, napukla i poderana ličnost... Zato vam se sada poklanjam dragi moji, ovako nedorečena, sa ušivenim mislima koje vas neće dotaći, samo ne zaboravite da su riječi bile moje ruke u kojima vas vrlo često nisam mogla imati.

NEKI ČUDNI LJUDI

Слика
Da li smo ikada spremni da odlučimo a da ne preispitujemo koliko smo u pravu? Koliko je potrebno riječi za pozdrav...za zbogom jednostavno? Kako smo koračali bez predrasuda dok smo bili djeca a sad kao veliki, umni i načitani ni korak bez sujete da napravimo! Kako je to i svemir zastrašujuće veliki a nije nam ni ispod nokta bio dok smo ljutito gurali ljuljaške i čekali svoj red za uživanciju? Pa... Kako su maleni leptirići ušuškani u svoje fantazije izrasli u ove čudnovate mašine koje samo dišu? Tako što smo zloupotrijebili vaspitanje pa ga poistovjetili sa slabošću, ljubav nazvali naivnošću a prijateljstvo pretvorili u glupost. E tako, baš tako smo ostali bez svega!

ZAGRLI SE

Слика
Zagrli se jako, ludački nekako kao da želiš u sebi kosti polomiti. A onda ćeš se jedino čuti i smijati najteže je, znaš, na sebe se okomiti. Zagrli misli zbog kojih plačeš i one koje u kez vuku usne pred san. Shvati da je i samoća luda drugarica što ti nenamjerno iskoči u dan. Pa opet jako, koliko god da možeš poslednjom snagom grli svoje greške. Zahvali uljudno tim oholim sekundama što su učiteljice pravedne al' teške. I dok god ti grliš i čuvaš svoju kožu ona neće prestati da miriše i grije. Zavoli i zagrli najviše sve svoje što misliš da za grljenje rođeno i nije.

OŽILjAK

Слика
Umreš samo jednom čak i kada je to u tuđim očima a nakon svega žališ samo sebe. Sebično je to da znaš. Kada samo dišeš u blizini i sve što govoriš nema zvuk, više para po koži onog ko te "oplakao" nego tebe samog. Ti ostaješ da postojiš kao dokaz da si bio voljen i prihvaćen, a kada umreš u tom srcu što te ljubilo, zapečeš svakom uspomenom pravo u oči. Zato ne brini, nije strašno što si "umro" jer nikad nećeš biti "sahranjen".

PREKOR

Слика
Stidite se izgovorenih riječi jer će vam ta usta ponovo trebati i pokušajte urazumiti ljubomorne poglede što prosipate svuda. Izostavite suđenje o tuđim željama, navikama, snovima jer ne koračate sa mnom uz rame nikada ni svuda. Umirite cinični smijeh kojim trujete bistrooke namjere i ugrizite šaku kad god krenete u napad sujetnom prašinom. Ne lažite, ne varajte, ne kinjite snove izmučenom laži zatvorite uši rukama jako i popričajte nekad sa svojom tišinom.

NIKO NIKOM

Слика
Niko meni nije ništa oduzeo, i to je utješno zar ne? Sve što mi nije u rukama valjda nije ni imalo dovoljno mjesta , ipak su šake zadržale samo najlakše mirišljave trenutke. Niko meni nije ništa rekao, i to je za ponos zar ne? Sve što sam ponijela na duši od svijeta sama sam udahnula svih ovih godina bez predrasuda. Niko meni ništa nije podmetnuo, i to je hrabro zar ne? Sve što sada gutam i gužvam usnama sam dobro zasolila i učinila poštenom poslasticom za iskrenost. Niko meni, nikom ja... Sama svojim rukama, dušom i usnama svakodnevno osluškujem i živim dane daleko od sirove stvarnosti potonulih zvijezda.  

POŠTOVANJE ZA POŠTOVANJE

Слика
Ne želim da povrijedim sunce samo zato što je snijeg blaži za moje oči i ne peče dok gledam u njega. Ne želim da ućutkam more jer je planinski povjetarac draži mojim ušima od visokih talasa koji lome stijene i gutaju plaže... Ne želim ništa od ovog svijeta osim, ako mora da izgladnjuje već siromašno poštovanje, nek' me zaobiđe kao da nisam tu.
Слика
Tuga je pjesma koja se ne pjeva nego se ćuti rame uz rame sa suznim očima od kojih puca ogledalo. Trenutak u kom shvatiš da imaš sve što se i ne sluti za zavidne to lice što još se nije predalo. Još nešto je ta tuga gurala i zakopala kao kost u zemlju da strune kao uvela trava zbog kiše, osmijehe što su se crtali i grlili kao gost radost i oči... Pa sada nema ih više.

DA BI BILA DOBRO...

Слика
Otćuti sve što ti para nepca prepuna soli. Progutaj jednom sve te jeftine trovače pretočene u med. Slaži ih da se lako žvaće ljubičasta prevara u snu. Biće drugačije i ruke kojima grliš sebe... Zažmuri kada ti prašina praznih lica počne upadati u oči i prelivati u sivo svaki nasmijani pogled. I onda zamisli koliko je svijet ljepši kada se smiješ jer ne štediš ni sekundu sebe za poljubac u čelo.
Слика
Oprosti im što nisu imali tvoje oči dok su gledali u sunce. Zato ih nije ugrijala želja u koju se ne dira jer peče. Kratkovidi su oni u poređenju sa tvojim vidicima. Oprosti im i što su se pod kišobranom gordosti sakrili od snova. Jadno je što nemaju sluha. Nemaju oni tvoja leđa da ponesu hrabrost. I oprosti sebi njihove neoprostivosti. Učini ih, ipak, oprostom!

BEZ TEBE

Слика
Kada osvane to jutro bez tebe tek ću tad znati da sam odrasla i probudiće me tanani zraci sunca iskrivljeni od tmurnih zavjesa, a neću zaplakati i tražiti te kao svoju staru dobru amajliju. Samo ću navući svoje rukavice od plavog pliša i bijelog konca i haljinu, znaš, onu što nikad nisam obukla pred ljudima jer me bilo sramota ljubičaste kragne što se krivo lomi. Oči prepune dana, slika i usne nijeme od kraja mog kraja namazaću tvojim bojama i ponovo ih ućutkati. Teško ću koraknuti preko praga kada obujem crvene cipele teške od prašine koja ih je obojila u ćošku gdje su stajale, ali kada uspijem dotaknuti vazduh, udahnuću ga i nasmijati se. Kao šal za koji nisam platila ni dinar jer je bio poklon pružiću osmijeh preko zidova kojima sam se ogradila namjerno i pojaviti se među ljude kojima se još uvijek čudim zbog jednoličnog pogleda i mišljenja, užurbanog govora bez smisla. Bez tebe ću morati dalje tog jutra, a inje po trepavicama će peći da me podsjeti da nisam baš...

GOSPOĐICA VEČERI

Слика
Evo me, došla sam ti večeras draga gospođice večeri da kazniš svaku sekundu praznih ruku koje ti pružim, i podariš suzom neodgovorne slučajne slučajnosti sa kojima se grlim, zbog kojih plačem, sa kojima se družim. Vraćam ti nazad krunu što više ne sija i dajem na raspolaganje svaku misao k'o vodu, ugasi žeđi što sam položila na koljena umjesto vjetra da glume slobodu. Večeras draga gospođice večeri ne zamjeri ni to što mi je haljina zgužvana jer poderana nije, znaš koliko sam se trudila držati se uspravno kada je naišla tuga da čupa rukav i bije. Eh, moja tamna gospodarice toplih snova pred tobom samo kleči svaka ponosna punđa, jer salješ u ćošak neposlušnu, djetinju slugu čim počne da plače i jecanjem tiho da gunđa. Ne, ne ostavljam te draga gospođice mraka dovoljno sam odrasla da gledam te u oči i slušam tvoj glas, samo nisam još uspjela pronaći sebe u vremenu između ponosa, snova, tebe, njih i nas.

MRZI ME. TO SAM JA!

Слика
Mrzi me. To sam ja! Buntovnik u kaputu olinjale svakodnevnice skriven pod šeširom ozlojeđenih misli, u cipelama prepunim prezrenih dana što su pod oblakom tuge pokisli. Mrzi me. To sam ja! Džangrizavo kuče željno lutanja i cike zaluđeno svijetlom mjesečeve laži, ukradene kosti iz rupe kraj puta što ničije ruke ne sluša i ne traži. Mrzi me. To sam ja! Balerina bez haljine i punđe u kosi po prašnjavom parketu vuče pliš u boji, razbijeno ogledalo iskrivljeno ćuti o ispričanoj priči koje se ne boji. Mrzi me. To sam ja! Što nisam uglađene košulje koraknula niz ulicu i tiho  psovajući život progutala dan, pa tako raščupanog mirisa, od jutarnjeg tuša klela se u sunce kada uzgovori san. Mrzi me. To sam ja! I oprosti mi ako ikako možeš što si bio želja koju noćas bijem. Izlazim iz hodnika ponosa bez duše tamo gdje te nađoh više se ne krijem. Mrzi me. To sam ja!

ONA JE ...

Слика
Nikada nije ličila na sjenku ali je tako hodala i na vrhovima prstiju obilazila svaki moj dan, tješio sam svoje leptire u glavi i rukama da će se vratiti jer nije bila samo tuđi san. Nije ona bila čudak što beči kroz čupavu šišku i samo pogledom priča ljepše od svih, dok zubićima grize usnu prepuklu do krvi i k'o za inat se smije drugačije od njih. I sada je stvarna i čini mi se da dodirujem sve njene naivno skrojene priče, nije ona samo čudno djelo Boga da joj zavide sve što ni malo ne liče.

OPROSTI

Слика
Kada fali vazduh i srce sporije kuca pa dlanovi manje od koljena drhte, suvim usnama se ne može govoriti ni grubo, ni meko...ma samo se ćuti. Oprosti! Da, kao kamen u grlu zastane glas koji je trebao vriskom da zvoni jedno nedostajanje koje surovo kažnjava svaki pospani, nikada zaspali zagrljaj neočekivanja. Oprosti! Oprosti mi što samo ličim na hrabrost. Nemam ja tu vrstu oboljenja da me odvaja od ostalih hodajućih sjenki. Oprosti! Nemam velikog džina u grudima više, jer je uplakan pobjegao u bajke drugih vrijednih očiju. Ne hranim se više sitnicama. Ma ne hranim se uopšte. Oprosti! Nije trebalo da se zovem ovim imenom, nekako mi ne priliči...pa čak i ogledalo laže koliko sam nacrtala slijepih ulica po leđima, rukama, ramenima. Oprosti! Lažno sam se predstavila i prvi put kada sam udahnula vazduh jer su mi dali pozornicu koju nisam željela. Nisam je razumjela ni danas. Oprosti mi što ne optaštam!