Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Otćuti sve što ti para nepca prepuna soli. Progutaj jednom sve te jeftine trovače pretočene u med. Slaži ih da se lako žvaće ljubičasta prevara u snu. Biće drugačije i ruke kojima grliš sebe... Zažmuri kada ti prašina praznih lica počne upadati u oči i prelivati u sivo svaki nasmijani pogled. I onda zamisli koliko je svijet ljepši kada se smiješ jer ne štediš ni sekundu sebe za poljubac u čelo.

Oprosti im što nisu imali tvoje oči dok su gledali u sunce. Zato ih nije ugrijala želja u koju se ne dira jer peče. Kratkovidi su oni u poređenju sa tvojim vidicima. Oprosti im i što su se pod kišobranom gordosti sakrili od snova. Jadno je što nemaju sluha. Nemaju oni tvoja leđa da ponesu hrabrost. I oprosti sebi njihove neoprostivosti. Učini ih, ipak, oprostom!

Kada osvane to jutro bez tebe tek ću tad znati da sam odrasla i probudiće me tanani zraci sunca iskrivljeni od tmurnih zavjesa, a neću zaplakati i tražiti te kao svoju staru dobru amajliju. Samo ću navući svoje rukavice od plavog pliša i bijelog konca i haljinu, znaš, onu što nikad nisam obukla pred ljudima jer me bilo sramota ljubičaste kragne što se krivo lomi. Oči prepune dana, slika i usne nijeme od kraja mog kraja namazaću tvojim bojama i ponovo ih ućutkati. Teško ću koraknuti preko praga kada obujem crvene cipele teške od prašine koja ih je obojila u ćošku gdje su stajale, ali kada uspijem dotaknuti vazduh, udahnuću ga i nasmijati se. Kao šal za koji nisam platila ni dinar jer je bio poklon pružiću osmijeh preko zidova kojima sam se ogradila namjerno i pojaviti se među ljude kojima se još uvijek čudim zbog jednoličnog pogleda i mišljenja, užurbanog govora bez smisla. Bez tebe ću morati dalje tog jutra, a inje po trepavicama će peći da me podsjeti da nisam baš...

Evo me, došla sam ti večeras draga gospođice večeri da kazniš svaku sekundu praznih ruku koje ti pružim, i podariš suzom neodgovorne slučajne slučajnosti sa kojima se grlim, zbog kojih plačem, sa kojima se družim. Vraćam ti nazad krunu što više ne sija i dajem na raspolaganje svaku misao k'o vodu, ugasi žeđi što sam položila na koljena umjesto vjetra da glume slobodu. Večeras draga gospođice večeri ne zamjeri ni to što mi je haljina zgužvana jer poderana nije, znaš koliko sam se trudila držati se uspravno kada je naišla tuga da čupa rukav i bije. Eh, moja tamna gospodarice toplih snova pred tobom samo kleči svaka ponosna punđa, jer salješ u ćošak neposlušnu, djetinju slugu čim počne da plače i jecanjem tiho da gunđa. Ne, ne ostavljam te draga gospođice mraka dovoljno sam odrasla da gledam te u oči i slušam tvoj glas, samo nisam još uspjela pronaći sebe u vremenu između ponosa, snova, tebe, njih i nas.