Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Niko meni nije ništa oduzeo, i to je utješno zar ne? Sve što mi nije u rukama valjda nije ni imalo dovoljno mjesta , ipak su šake zadržale samo najlakše mirišljave trenutke. Niko meni nije ništa rekao, i to je za ponos zar ne? Sve što sam ponijela na duši od svijeta sama sam udahnula svih ovih godina bez predrasuda. Niko meni ništa nije podmetnuo, i to je hrabro zar ne? Sve što sada gutam i gužvam usnama sam dobro zasolila i učinila poštenom poslasticom za iskrenost. Niko meni, nikom ja... Sama svojim rukama, dušom i usnama svakodnevno osluškujem i živim dane daleko od sirove stvarnosti potonulih zvijezda.  

Ne želim da povrijedim sunce samo zato što je snijeg blaži za moje oči i ne peče dok gledam u njega. Ne želim da ućutkam more jer je planinski povjetarac draži mojim ušima od visokih talasa koji lome stijene i gutaju plaže... Ne želim ništa od ovog svijeta osim, ako mora da izgladnjuje već siromašno poštovanje, nek' me zaobiđe kao da nisam tu.

Tuga je pjesma koja se ne pjeva nego se ćuti rame uz rame sa suznim očima od kojih puca ogledalo. Trenutak u kom shvatiš da imaš sve što se i ne sluti za zavidne to lice što još se nije predalo. Još nešto je ta tuga gurala i zakopala kao kost u zemlju da strune kao uvela trava zbog kiše, osmijehe što su se crtali i grlili kao gost radost i oči... Pa sada nema ih više.