Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Mornaru moj lijepi, Dok tumara mjesečina ulicama tvog mora ti je i ne vidiš. Umoran si valjda i od bura, oluja, hladnih talasa, pa čak i od samog svitanja. Izvini što nisam čula kad si spustio sidra i bacio u vodu da trunu mreže osmijeha urođenih na licu. Nisam na tebe takvog navikla. Zašto žuriš da odeš od naših zagrljenih ljubavi.  Zbog tebe sam zavoljela mornare i njihove čiste bijele pantalone, kragne koje ne uspijevaju savladati ramena, pa mi se uvijek činilo da ne postoje veći i odvažniji ljudi od vas.  Mornaru moj umoran si.  Ti umoran a ja... Rekla bih nemoćna. Ja tebe ne mogu nositi na leđima i u rukama kao ti mene što si, a ne mogu poklonom obrisati drhtanje i strah. Divim se mornaru sa velikim trepavicama. Ponosim se njegovim mirnim morem i brodolomima. Pjevam njegove boemske pjesme što grizu srce kao rđa brod.  Ti zauvijek mornar, ja zauvijek mornareva kći!

Naučih evo i da ćutim... Tek u zrelim godinama sazreh malo i ja. Ćutim o svemu zbog čega sam ranije plakala ili zbog čega sam se blesavo kezila. Naučih ono što mudre žene u mladosti shvate, da je "ćutanje zlato". Pa eto, možda je i kasno za druge kojima je bilo potrebno moje ćutanje po nekad, ali meni nije kasno da konačno sazre u grudima odbjegla, napukla i poderana ličnost... Zato vam se sada poklanjam dragi moji, ovako nedorečena, sa ušivenim mislima koje vas neće dotaći, samo ne zaboravite da su riječi bile moje ruke u kojima vas vrlo često nisam mogla imati.