Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Sunce sam ti uokvirila u očima, pa kad god se uhvatim za kvaku tvoje sobe poželim ugasiti mrak. Moj mornar je podigao sidro zauvijek. Košulje ti još uvijek mirišu kao zagrljaji sa kojima sam letjela. Sada ćute okačene o vješalice koje pokušavaju sačuvati oblik ramena što su ih nosila. Fioke sa fotografijama nijemo me gledaju dok u njima čuči cijeli jedan život koji je mene oživio. Mornaru... Dozivam ja tebe često. Znam da je bolje što si gore, ponovo si jak i moćan. Obučen u bijelo sa ponosnim grudima kao jedrima. Gledaj me! Voljela bih da budeš ponosan na svoju kći.

Ostali smo tako nedorečeni. Zar ne? Poput napuklog zuba u vještačkom kezu, trepavica što su popadale sinoć bez buke, po osmijehu što liči velikom rezu. I ostalo je nedorečenog u tebi. Zar ne? Kao crv koji je izgubio jabuku zbog kiše al' i kao suncokret što ka Zapadu plače, kao da se ljube višnje sad i nikad više. Pa i u meni nedorečeni snovi. Nedorečena pisma se po ćoškovima vuku, i slike što ne postoje prstima krijem. Pa se usne i svemir rasplaču i potuku - čija su ćutanja što ih sebično krijem. Nedorečeni dani i noći sa nedorečenim snom i šeširi sa mašnom nedorečene boje.

Uvijek, ali baš uvijek na kraju dana izaberemo one koje volimo da im ispunimo makar jedno očekivanje ili želju, pa se ne zapitamo da li su neki manje bitni ljudi plakali zbog nas. Važno je samo da svoju dušu hranimo šampionskim titulama koje kupimo svaki put osmijesima i zagrljajima u hodnicima i uređenim sobama svojih domova, a iza leđa smo (ne)svjesno ostavili lom koji zaudara na sebičluk i uobraženost.