Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Bio je to veliki čovjek sa nepotrošenim riječima, ustima punim smijeha, znaš onog što još uvijek zvoni. Zato je skoro pa, nemoguće, objasniti, i tebi i sebi, da je sada glasan samo koliko svijeća koja gori na njegovom mjestu. Bio je, i ostao moja molitva, veličanstvena ruka što je vodila moju. Jedino mi je žao što sam zaplakala a on je to ikada vidio.

Nisu umrli, ipak postoje. Ne pitaj kako znam. U pravu si, ne plove oni morima više, bar ne ovim koje ti i ja možemo vidjeti svojim očima. Plove morem naših sjećanja i mudro ćute sve naše suze. Čuvari mora nebeskih i dalje nas vole. Moram ti priznati kako to osjetim. Krene suza, zadrhti ruka, i blagi pogled ka nebu zaledi se u suzi. Onda mi povjetarac zapjeva u grudima molitvu za njega.

A kada smo to najstrožiji prema sebi? Da li je to onda kada se pomirimo sa činjenicom da smo odrasli, ili 'pak u trenucima kada vidimo samo dobru stranu svijeta oko nas? Jesmo li se tada odrekli svojih snova ili smo ih samo pretočili u neobavljenje posliće pa ih ubacili u albume davnih nestašluka? Hoćemo li lako pristati na sve uglađene korake ulicama bez pasa lutalica i na svojim lakovanim cipelicama ostati bez prašine dugih lutanja? Da li je zaključavanje svih kofera prepunih šaljivih riječi i uredno zategnuta mašna na duši, dovoljno stroga kazna za sve učinjeno u svoju korist?

Večeras ti ne poklanjam, umotane u mašnice snova ni misli, ni riječi, pa ni pjesme kojima se ne raduješ. Pozajmljujem ti, i to... Samo pokondirenu, tačkastu, sasvim neočekivanu želju. Pozajmljujem ti je. Razmazala sam je po svim zidovima prošlih dana a njenu nemoćnost pred zorom sam uokvirila ramom usana. Pogledaj samo kako zasija na mjesečini pa te uplaši svojom sjajnom uobraženošću. Ali ne plaši se, ne poklanjam ti je! Suviše odbjegla od mojih očiju a premalo blizu tvoje noći zato i izgleda strašno i tuđe... a moja je, vjeruj. Pokušaj je razumjeti prije nego izblijedi pa ne ostavi za sobom ni jedan trag da je dodirnula tvoje zidove. Molim te. Šapuće mi da si je, onako uobraženu, uobraženo pogledao i sebično pomislio da ostaće i ona tu. "Neću" šapnula je tiho, dok je za sobom ostavljala miris opet pokondirenih, tačkastih, raskošno našminkanih prošlih dana koje smo potrošili.