Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Glad natjera zvijer na krvoločni napad, a što to mora postojati u ljudskoj glavi, da bi, svojim kandžama sujete, rezao komad po komad ponosa drugih ljudi? Da li će se ikada najesti tuđe patnje, ta ljudska čudovišta što halapljivo, svojim razmaženim bijesom, izgladnjuju dostojanstvo svih koje dodirnu i ramenom. A izgledaju tako nežno, kada govore kao da se u njima krije samo dobra namjera i pomoć. Ej moje naivčine, vjerujte, samo sebi danas vjerujte, svaki rez koji vas je ranio ponesite ispod kože duboko, pa nećete zaboraviti da se spremite za sledeći susret sa ovim ozlojeđenim ličnostima.

Vidjela sam more večeras, tvoje more, sa narukvicama od školjki i pjene, i tiho, kao da je šaputalo kroz talas reklo da gledaš i čuvaš mene. Udruženo sa punim mjesecom hvalilo se svojom dušom punom soli, utješno, kao zagrljaj mog Mornara odalo tajnu da me još najviše voli. Stopala mi pokrilo pijeskom kao svilom dok po malo bježi njegova mi zora, rekoh: "Shvatila sam, ne brini" jer tako, jednostavno, treba i mora. Bili smo blizu, dugo, bez glasa na horizontu koji je ostao da blista. Mornar i ja, nedostajanje i snovi i ljubav, da, bezuslovna, ista. Opet ću doći, okružiti se tobom pa ćemo u miru jedno drugom reći, moj Mornar i ja - njegova kći, da ne postoji niko, ni važniji ni veći.