Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Nisam od tebe nikada tražila da dođeš, i da me porediš sa sjenkama olinjalih lica. Ali kad si već takav tu, onda zahtijevam idi prije svih, prije jutra i crnih ptica. A onda ujedi svoju sujetu dok trepneš jer ja sam sita svih serviranih laži. Pa kao stomaka ti pune glave odlutaj tamo gdje mene niko ne vidi i ne traži.

Sa brojem godina, povećava se i broj utrošenih riječi, osmijeha, prijateljstava, ljubavi i snova - sve ono od čega je čovjek sazdan... ali trošeći sve se umnožava, osim godina. Od svih njih jednom ostanu mjeseci, dani, pa sati... Mislim da i do poslednjeg minuta života, ne uspijemo potrošiti "sebe".

Naš mir i sreća se ogledaju u nama samima, u našoj želji da budemo staloženi, bezbrižni, srećni i zadovoljni time što jesmo i što pružamo ovom svijetu. Da li se zapitate pred spavanje: "Da li sam danas dovoljno dao"? Da li zaplačete prije sna jer vam nedostaje neko? Da li ste se možda sjetili da ste propustili (namjerno ili nenamjerno) pružiti ruku tamo gdje je pomoć čekala na vas? Hiljade pitanja i nedovršenih odgovora onda kada ostanemo sami sa sobom, kad tišina govori toliko glasno da nam bubne opne počnu zvoniti a misli trče oko glave kao kučići tek spremni za hranjenje.  Bez psovanja moliću, prije nego zarijemo nos ispod ruke na jastuku koji još miriše na snove prethodne noći.

Volim svemu dati dušu - onome što je prošlo, svemu što sad vidim, a i nečemu što me čeka jer, to je način da sačuvam i svoju.

Što se to promijeni u nama kada prestanemo da čekamo: voljene ljude, telefonski poziv, sunčan dan, milostiv pogled, lijepe snove...? Ja mislim da je to trenutak u kome smo konačno zavoljeli sebe, jer smo sami sebi dovoljni i za razgovor i za sreću, volimo i misli kojih smo se plašili, grlimo svoje izgubljene ratove. Naučimo da smo sve što smo izgubili.

Kažem mu: "Volim te"! On me pita: "Jel najviše na svijetu"? "Da, najviše na cijelom svijetu" kažem. Onda uhvatim sebe u laži. Smijem se i kapiram da svi mi lažemo svakodnevno, baš kao i ja u tom trenutku. Lažem ga a volim još jednog isto toliko, čak malo duže - jer sam ga prvog rodila. Samo... nikada se nemoj zakleti.

Što reći onome koji očekuje tvoj odgovor? Bolje ništa ili ipak, ako baš ne možeš ostati nedorečen, izgovori sve što bi prijalo njegovoj sujeti tada. A zasto ne iskreno ako se to "kosi" sa očekivanim? Jednostavno je. Neće te više trebati. Jer svi smo mi samo slika onoga što drugi vide u nama, pa ako "iskrivimo" tu misao postaćemo nepoželjni.

Bolje je ćutati trenucima kad grizu kožu i kao gladni psi čupaju dušu bez sna, truditi se da zaspeš dok u mašnu vežeš sve želje i bacaš u rupu bez dna. Krvare riječi što izgovoriše budale pa sijeku bradu stisnutu k'o strah, koračati, iz inata, u gluposti dalje dok smijehom pjevušiš svaki svoj dah.

Čujem da kaže: "Sad znam gdje živiš, doći ću". To mi je kao crv uvuklo pitanje: otkud zna da ja tamo živim kad me ne poznaje? Mjesto gdje živimo i mjesto gdje stanujemo su ponekad dva različita mjesta. Sad ne znam da li će doći na pravo mjesto, da li će to biti onaj trenutak života ili trenutak stanovanja?