Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Oduvijek sam praznike čestitala drugima i upućivala im najljepše želje. Odlučih, da ove godine sebično čestitam i Sebi mome: Prvo nikad više da ne zaplačeš, bar ne na javnom mjestu i ne zato što su drugi tako htjeli. Neka bude smiješno ono što te žalostilo, odluči tako. Da sebi budeš važna toliko da ćeš svaku obavezu i želju koju imaš prvo sebi ispuniti a onda se daj onoliko koliko ostane drugima. Nauči da si važna. Nauči da poljubiš ruke kojima hraniš sebe i svoju djecu i opet ih poljubi za zagrljaje kojima griješ svoju majku. Želim ti da sačuvaš dušu kojom ćeš i dalje kupovati i trošiti prijateljstva kojima se ponosiš. Ostani dosledna svojim snovima koji će se uz malo sreće ostvariti, ako ne u ovoj godini, onda u nekoj narednoj kojoj ćeš se iznova radovati. Želim Sebi mome da ostane čovjek, svakog dana bogatiji za novu ljubav, novi zagrljaj i sve ono što se ne može kupiti novcem.                           ...

Nekad i ja ućutim, da bih glasno razmišljala. Ali to je rijetko. Uglavnom se trudim da ujednačim intenzitete oba stanja. Čini mi se da sam jedino tada pošteđena siromašnih mišljenja drugih.                                                      Mornareva kći

Da li si me vidio kad sam namignula crvenom danu sa hiljadu cvjetova, i zapitao se u trenutku mog leta da li se plašim svih ovih vjetrova? Jesam li obukla sjenku oko struka koja te obmanula svojim bojom, da je pamtiš i nerođenu vodiš dok je jednom ne nazoveš svojom? Čuo si valjda i korake mi lake dok prostorom liju kiše teških ljudi, da mirišem kao nikada do sada tom ironijom svoje strasne ćudi. I sad? Što bi htio još reći ili pitati to lice bez sluga i bez vlasti? I ništa, nijema usta i skriven pogled jer za to treba još malo moje časti.                                            Mornareva kći

Samoća. Ništa strašno. Samo mali pogled na sebe. Mornareva kći

Zavrneš rukave i krećeš u dan. Korake ubrzavaš i usporavaš, gledaš i lijevo i desno, uglavnom ispred sebe a okreneš se i nazad. Nekad sretneš srećnu zvijezdu pa se smiješ, ali onda te iza ugla ošamari loša igra "protivnika". Počinje borba. Borba za opstanak jer gaze blatnjavim cipelama puteve nas "glupih" duša. Zadatak je jasan. Moraju naučiti što je duša. Poslednjim atomom nade da "dobro pobjeđuje uvijek" otvaraš svoje grudi da im pokažeš dušu koja govori da su jedine norme koju moramo ispuniti ljudskost, samilost i poštovanje. Ko je shvatio, na pravom je putu da uspravno hoda dalje, a ko nije ostaje u svojim blatnjavim cipelama da čeka drugu priliku za popravku. Utješno, dan završava. Posle borbe? Što je ostalo od tebe? Nakon neuspjeha podižeš bijelu zastavicu i uroniš u svoja vjerovanja još više, onako blijed i izmučen ali... prepun vjere da si sjutra ti pobjednik. Igra se nikada ne završava. Važno je biti i ostati na pravoj strani. ...

Čudo je ljubav... Nosim je sa sobom, otkucaje joj slušam jer su brži od sekunde, jači, bolji... a koliko god da je prosipam po danu ona mi se nekim čudom vraća. Rekli bi da sam optimista, zaludni, bahati rasturač iluzija, ali ne! Noćas ću da zagrlim sve moje ljubavi i one će zagrliti mene!                                                         Mornareva kći

Ne upoređuj me sa sobom, nemamo mi jednu majku pa iako nas isto nebo gleda. Nema ničeg sličnog u mom i tvom danu. Ja se spotaknem čim otvorim oči, a onda pobacam nestašluke po sobi... a ti... ti si u letu od svitanja, znam. Jedino se hranimo isto, i ti i ja mojim ludilom.                                                         Mornareva kći

Dugo, baš dugo razmišljam o početku, o tome kojom rečenicom da započnem planirano dugo izlaganje. I naravno, kao i uvijek najteže je započeti. Početak. Šta je to početak, onaj prvi korak koji napravimo? Kao i kada smo prije navršene prve godine, polako i nesigurno kretali naprijed, tako i sada, u ovim godinama, valjda nam to ostane kao neka mantra, polako i nesigurno pokrećemo razne mehanizme: učenja, slušanja, intuicije, ljubavi, prijateljstava. Možda nam taj prvi utisak ostane dugo kao smjernica za puteljak kojim moramo ili želimo koračati. Početak je nekada jako bolan, usiljen ili čak skoro nemoguć, pa se onda, uz puno inata uspijemo brzo poći sa starta. Postoji i onaj početak o kom i ne mislimo jer smo bez razmišljanja poletjeli, nesvjesno, sa puno očekivanja, a pali na prvoj prepreci. Razlika je bila samo u nama, našim strahovima, razmišljanjima, očekivanjima, našoj vjeri u sebe same ili 'pak one koji su nas očekivali na cilju. Na svakom početku smo maleni, bez obzira na g...