Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Ne kucaj, samo uđi i večeras onako glasno dok u rukama nosiš dodire za mene, čujem ih kako zveče poput porcelanskog posuđa. Napuni dlanove dodirima za koje nećeš kupovati toplinu. Preskoči pragove između nas. Prije nego me ugledas umiću ti oči željnim pogledima i milovaćes me... do suza. Mirisom pahulje sa planine čežnje osvježi moju postelju u kojoj te sanjam, i neka ti njena bjelina zaslijepi snagu dok zaboraviš da si negdje trebao ići. Znam taj neustrašivi ponos, zalediću ga ponosnim hodom, pa će od njega ostati samo slijepa želja za mnom. Slomiću jednom gordi osmijeh na tvojim usnama neće ni pokušati da govore i miču, ljubićeš večeras dok te peku za mojim. Postaćeš zavisnik kao ja što sam. Trudićemo se uzalud -vidjećeš, sa se sklonimo od kiše ovih uzdaha, ja nisam uspjela pobjeći .... Nećeš ni ti znam.

Pamtiš li kakve oluje ja donesem i iscijedim u njih svaki dio tijela? Obavijem se željama kojima se dičiš nezasluženo i bezobrazno. Potpuno ti posvetim svaku grašku lica i pretvaram se u željeno biće, pa umorna od nastojanja da budem poželjna rastopim svaku suvišnu riječ i glas. Pokušaj da zaledim bar trenutak prevrtljivog zagrljaja opet je izgubljen. Imaš me, imam te, ponovo mi... Kao svilene haljine zvuče dodiri i lako se potope brodovi sa teretom. Додајте натпис

Ruke sklopljene u molitvu poslednju za nas, za oprost ljudi i ljudima. Svijeća i tamjan, prozor uplakan kišom... Nozdrve ne dišu, oči ne trepću, a niz leđa sipa ledeni znoj svaka misao koja se topi. Pod nogama škriputa pod pa kao da i on plače. Samoći sam oprostila tebe i obećala je vjernost meni. Ćoškovima odjekuje mjesečina i sramno mi gleda u šake. Bol u koljenima više ne zove, u grudima vazduh koji liči na slani zalogaj morske pjene. Ne mičem se - valjda me strah.

Hrabrost je biti sam, sa teškim torbama u rukama nažuljanim od silnih zagrljaja, hladnim od tereta neizvjenosti... Hrabra ženo! Tvoji koraci ne odzvanjaju u tišini rođenog smijeha i opet si mudra i gorda ... nemilosrdna prema sebi samo. Volim gledati kako kao vitez svakog dana šamaraš sumnje i smiješ se istini u oči, namiguješ joj kao da je san, kao da te strah nikada nije uštinuo. Hrabra ženo! Ponovo si nježna i ponovo se klanjaš svojim ptićima, pričaš im bajke, nježno plivaš po izmišljenim pričama, a znam da nisi ni sama sigurna kako da sačuvaš te svoje klimave slike za njih. Hrabra ženo! Ostalo ti je još puno onih vragolastih zvijezda u očima, i želja koje čekaju da ih otpakuješ i počastiš sebe svim iznenađenim lutkicama djetinjstva, mudrostima iskustva, čarolijom zasluženih nota. Hrabra ženo, srećan rođendan!

Uživam u pisanju o tebi jer te milujem glasovima, nježno, ipak upadljivo i nekako uvijeno u hiljadu raznobojnih mirisa. Svakim slovom dodirnem ti obraz, ruke stiskam u svakoj blagoj riječi. Postaneš nekako moj i stvaran! Ostaješ tu...poput moje sjenke. Svaki stih dodirne ti kosu i čelo, zapamti i najmanju boru. Ne... nisi ti otišao dok god te moje riječi zalivaju kao poslednji cvijet u ovoj pustinji, izmišljenoj samo zbog nas. Oslikavam ti profil čudnovatom rimom i skakućeš po slogovima kao oko mene. Zagrljaj ti mjerim stranicama punim zareza. Pokušavam iznova da te nadjačam riječima i jedino na papiru da ostane trag, ali opet se nekako izmigoljiš i prospes po mojoj kosi, rukama, haljini... Još uvijek pišem? Opet te milujem rukama večeras dok pokušavam staviti tačku.

Izdajnik ili izrod ne znam što sam bio te noći, ali znam da je jedino meni oprostila rastanak ... I suze, i jedino se radovala mom osmijehu. Ljubila me kao žena željna samo mene. Izgužvao sam joj svaki milimetar ponosa, njoj, koja je obavijena njime mirisala ulicom! Ali nikada nije bila ljepša nego onda kada je u mojim rukama prosipala svoju kosu, onda, dok je drhtala ispod mojih usana... Istih ovih... Da... Koje nisu imale riječ za nju. Pustile su je ove proklete ruke! I izdajnik i izrod ... A bio sam izuzetak. Sada je ono što sam imao u njoj jedino lijepo što stiskam usnama kada me slome promašaji moje kukavički izgubljene ljepote.

Ne poklanjam i ne želim više  ni želju ni dodir sujete hladne, oči sam hranila vukovima strasti pa ipak su ostale prazne i gladne. Ne vidim i ne zamišljam sada leptire šarene i ljupke kao vile, letjela sam sa oblacima u visine  koje mi nisi dao, nisu tvoje ni bile. Ne posrćem više i ne zapinje noga u trku da stignem prije rose na listu, hvatam se za suzu ponosna i smjela pogledaj sad mene ponovo čistu. Ne čekam više ni istinu ni laž, krojači su moje godine bez dana, satovi ne kucaju polomljeni svuda gazim po njima bez i malo srama. Ne postoji biće koje sam ti čuvala kad god da dođeš da ti bude dlan, podršku i tron sam samo sanjala  ne dam više ni jedan svoj dan.

Kad bih tek tako mogla odbaciti otpadke od tebe, stalno bih se spoticala o nas, pa sam odlučila, ipak da te uredno složim u onu fioku koju nazivam "izgubilo vrijednost " i ne otvaram je nikada više.

Ni jedna riječ nije oživjela od onog poslednjeg krvničkog napada. I neće... Ne može. Žalim tebe, a sebe po nekad samo. Nemaš onaj muški ponos koji sam voljela kod tebe. Nećeš ga više ni imati u mojim očima, ugasila sam ih za tebe. Nisam plakala zamisli, ni danas nisam plakala... Samo su ruke problem, one drhte i bole me jako! Teže od udarca me boli dan i njegove riječi. Ćutke ću te po nekada možda gledati ali to više nemoj osjetiti. Znali smo da ćemo preživjeti ako i ova bura polomi naš brod, ali nismo znali kakvi ćemo biti kada se umažemo talasima i pokisnemo od bujice laži. Sada zbogom, odlazim zauvijek.

Ponovo dižem ruke da zagrlim vazduh makar njega jer postoji između nas, i dišem ga, pripijena uz tebe da te osjetim i zapamtim za poslednji spas. Toliko toga bih ti rekla u lice i nos i poljubila sekunde koje te donesu sa sobom, ali ne zamjeri ja nemam snage i riječi dugo u sebi ja živim snom -sa tobom. Nisam izmislila da osjećaš moj miris i da nam putevima Jasmin cvjeta i vene, ali sam sanjala da si u zoru pomislio kako si otmeno moj samo uz mene.

I ne pričamo više, samo dišemo u prolazu dok se u koljenima skuplja ledeni strah. Vidim samo nas u svom lažnom odrazu dok spuštaš trepavice i povlačiš svoj dah. Izustim da stidljivo prepričam ti noći prije nego me ugrizu ponosne laži. Upijam sjaj neznanja, vidim da neće proći trenuci ćutnje od tebe jači od mene draži. Koliko je samo suza u gluvoj sobi ostalo straha i obećanja zaboravljenih u zoru? Ja sam i sad tamo, gleda me ogledalo kao onu noć drhtaj na prozoru. Opet tišina između nas ne umire, još živi ja je ne prekidam i samo se predajem. Nijemi - za to smo oboje krivi i priznajem i umirem a ipak se ne kajem.

Nedostajanje, ignorisanje, ćutanje, plač, čežnja, ponos, glupost, lažni osmijeh, sanjarenje, proklinjanje želja, sujeta, patnja... Onda zasijaš na vratima! Nestaje kao prosuta u vodu svaka prethodna misao. Doneseš sa sobom poljupce, svoj uzvišen smijeh uspavaš nered od bijesa... Zaborav, polet, milostinja... Ponovo prosac zaslužio mrvice dana, ljudi, tebe...

Sa osmijehom te porazim strahu što me juriš svaki put kada korak pružim ka ulici zvanoj "Moja", a ti me opet presrijećeš nesrećna varalice i uzalud trošiš šarene leptiriće. I ne dam se kažem ti opet večeras, hiljade je razloga da se i u snovima smiješim, pa nek' ne vjeruješ u moj snažan i prodoran zvonki kikot sa kojim se liječim.

Dopustio da se preda, da postane pokunjen ratnik bez ordena, bez zasluga. Ranjen i blatnjav od riječi, umazan samoćom noći, zaražen željom za zorom... Kao da je izdao svoje ideale neprimijetno životari život. Krvave ruke od nedostajanja ne pomiču više ni u drhtaj a htjele su zagrliti i izdaju. Nije ovo bila poslednja bitka, ali je poslednja sa sobom. U prašini na cesti se ogleda i traži svoj izgubljeni obraz, dostojanstvo, svoj ponos. Kao da nikada nije ni disao oprašta se od svog odraza. Ne postoji ni inat ni volja da iščupa korov iz pogleda. Nije uspio osvojiti svjetlost i udahnuti mu sjaj postojanja. Iščekivanje mu spotiče razum, a nada da ćega se ipak sjetiti sahraniće i poslednje mrvice postojanja, sjećanja, želja...

Opet su se užegle začarane misije koje sam spremala, nisam ih uspjela oslikati u još ovom danu.. Ali neka, samo neka ćute i uđu u snove tamo ih dovijeka mogu krpiti maštovitim željama. Opet su se izgužvala očekivanja kupljena sa izloga kao poslednji preživjeli zaobiđen krug oko sebe. I ne pokušavaj izgladiti zagonetne lavirinte, izgubila sam svoje zamagljene naočare ponosa. I da kraj nema kraja- izvukoh to iz šešira crnog, malog, pohabanih oboda od vremena. Previše je utisnutih sjećanja pod kožom, večeras krvare opet u stilu pijanog muzikanta.

Rodila se u sekundi kao iskra zapalila mi dušu i spržila mi dlan, bez savjesti i milosti utrčala sama i donijela sa sobom još jedan san. Nije zaplakala, nije se oglasila samo je gorela u glavi i grudima, šaputala tiho kao da je poslednja kako zastane u nekim ljudima. Kao da je privilegija i velika čast ponosno legla na moje rame sad, drhtala sam od nemoći da pobjegnem i vratim se u svoj već poznati pad. Nije ni trepnula, nije se uplašila nego kao svilom dodirnula mi lice, i prevari bore, zaiskri u očima nježno kao mirisne crvene latice. Ona je prava, pravcata, samo moja iskrena i jaka, umivena suzama, uselila se bez izvinjenja i obzira, nosim je na usnama, kosi, rukama. Pokušah jednom da je otresem i skinem da istjeram i pomirim zavađene niti, ali nisam uspjela, možda nisam željela odreći se nje,i opet ogoljena biti. Dal je plemenita ona ili ja sa njom, ili bogatija jesam li za teret njen? Shvatih da, jesam, i biću zauvijek dok nju čuvam i ne puštam je ni tr...

Dobila sam propusnicu crvene boje, od svilenog papira da mogu ući u taj zaograđeni vazduh oko nas, tu blizu mjesta srama i potoka strasti... Samo još da naučim i ugristi otrovane riječi. Više ne moram da se skrivam od stražara sačinjenih od ponosa, dostojanstva i stida, jer sloboda i cilj...moji snovi kupuju uvijek novu kartu za ovaj lavirint siromašne ljubavi. Nekada i bez nadoknade uspijem dokučiti koji milimetar iluzija kojima se naivno divim, i opet uskočim u taj talas, nepredvidljiv i divalj, dok prijeti da će da lomi i potopi bisere koje ti čuvam u stisnutim šakama. Priznajem da ponekad i zalutam u ovom tuđem svijetu, tu gdje ne nosim ni svoju sjenku kao amajliju, već korake koji pogrešno cvjetaju u noći. Volim i grlim svoje želje kao da ih mogu udahnuti, i pogledima hranim svaki progutan poljubac... Nije trebalo da slušam zrikavca, on je kriv što sam ostala samo pastir, otuđen i sluđen, bez kore u rukama, što bosonog shvata i treba svaki proplanak ove pust...

Ljubila sam... Da, ljubila sam! Šta imaš za reći ti prokleto štene? Tvoj lavež me ne plaši... Ja ne čujem, jer ti i ne živiš tu pored mene. Voljela sam... Da, volim i sad! Što te to tjera da o meni sudiš? Ne trebam tvoju savjest o vrat, ti boluj sa njom - bolje se trudiš. Grlila sam... Da, grlila sam! I opet bih pa neka zanijemi ti glas! Ćuti, ja sam birala i gradila, i svoje uništenje i svoj spas. Imala sam... Da, imala sam! I tebe i njih, nebo na dlanu. Sad opet kevćeš i okrećeš glavu da priznam izgubih sebe u jednom danu. Sada odlazi ti prokleto štene, koliko ja gubim ti ne moraš da znaš! Ni da li sam ostala svezanih ruku u igri sa svijetom koji nije naš.  

Večeras su doši anđeli iz mojih poslednjih snova i poželjeli mi srećan put! Nije bilo više straha u oronulim ispijenim suzama, bez putokaza znam koji je jedini moj pravac. Rekli su da ne čekam ni sunce a kamoli  tebe, da koračam smjelo, bez slutnji i srama, i da pratiće me i gurati u leđa kad god da zastanem. Hrabrili su i moje sirove istine, satjerali u ćošak svaki sumnjivi plačljivi dah. Da li su bili u pravu kada rekoše da te ne zovem jer ćeš sam krenuti istim putem ako se iole tvoji anđeli brinu o tebi? Nisam plakala i oprostila se od svojih izmučenih snova koje sam večeras našminkala, kao pajaca za poslednju smiješnu predstavu. Zato ne zamjeri što sam pozdrave progutala kao najjači zalogaj sramote, dok rumeni ruž na usnama govori sam sebi u bradu.

Kako je smiješan osmijeh ljudi zagledanih u prošlost, valjda zato što im čežnja za izgubljenim oslika malko tuge na vrhu nosa i trepavica, dok uporno glume da su preboljeli i shvatili svaki drhtavi, željeni dodir sakriven od ljudi. Nekada su otišli ponosno, odlučno, smjelo, i vjerovanje u sopstveni zatvor sebično je zarobilo uzdah u jecaj, a maštanja u ironične snove. Sada ne kroje vrijeme zadovoljstvima, samo uspjesima - koliko su sekundi daleko uspjeli pobjeći od najtežih i najdubljih želja. Zašto mi je smiješan njihov osmijeh kada je bolan i truo baš kao istrošeni rajski cvijet? Samo zato što su pognute glave voljeli svoju sliku o sebi, više od onoga kako im je šaputala duša, i što se nisu hrabro prepustili danu koji im je dao u svojim bedrima hranu za spokoj i radost. Onu od koje srce jako lupa i obrazi rumene. Zato su mi smiješne sve te njihove izgubljene sjenke, a nisu ih uspjeli prodati za onaj zagrljaj u kome će biti veliki ili najveći, možda i najmoćniji...

Možda će me odati drhtava brada, nemiran, skriven pogled, znatiželjno čekanje i strpljenje da te ipak još čekam. Tad odglumi da to ne primjećuješ, gledaj u nebo, pa u moje oči, i shvatiću da se razumijemo očima. Zatim govori o nekim slučajnostima, pa mi se slučajno osmijehni, a ja ću još slučajnije tebi. Dobro…ne moraš sve naokolo, direktan pogled direktno znači pa će biti lakše. Možda će me odati drhtava brada i nemiran, skriven pogled, znatiželjno čekanje i strpljenje da te ipak još čekam.

Biti zaljubljenik mora a nikad njime ne plivati, biti oduševljen pejzažom a da ga ne pokušaš slikati, biti opčinjem nebom a zvijezde mu ne vidjeti, biti obasjan suncem a nikad se ne zgrijati, biti rođen srećan a nikad se ne smijati .

Ako te mašta nauči da maštaš poleti sa njom nebeskom visinom, pronaći ćeš sebe onakvog kakav jesi ali nikad ne razgovaraj sa tišinom.   Osmijeh će te sigurno naučiti da se smiješ odzvanjaće lako životnom tminom, pa ćeš čuti sebe ponovo srećnog ali nikad ne razgovaraj sa tišinom.   Možda te snovi nauče da sanjaš pa se suočiš sa svojom prazninom, lako ćeš vidjeti svoj cilj i želje ali nikad ne razgovaraj sa tišinom .