LJUBAV
Rodila se u sekundi kao iskra
zapalila mi dušu i spržila mi dlan,
bez savjesti i milosti utrčala sama
i donijela sa sobom još jedan san.
Nije zaplakala, nije se oglasila
samo je gorela u glavi i grudima,
šaputala tiho kao da je poslednja
kako zastane u nekim ljudima.
Kao da je privilegija i velika čast
ponosno legla na moje rame sad,
drhtala sam od nemoći da pobjegnem
i vratim se u svoj već poznati pad.
Nije ni trepnula, nije se uplašila
nego kao svilom dodirnula mi lice,
i prevari bore, zaiskri u očima
nježno kao mirisne crvene latice.
Ona je prava, pravcata, samo moja
iskrena i jaka, umivena suzama,
uselila se bez izvinjenja i obzira,
nosim je na usnama, kosi, rukama.
Pokušah jednom da je otresem i skinem
da istjeram i pomirim zavađene niti,
ali nisam uspjela, možda nisam željela
odreći se nje,i opet ogoljena biti.
Dal je plemenita ona ili ja sa njom,
ili bogatija jesam li za teret njen?
Shvatih da, jesam, i biću zauvijek
dok nju čuvam i ne puštam je ni tren.
Kao med slatko i kao sunce toplo
varala je svakog dana i pjevala stih,
da tražila me dugo sve ove godine
i izabrala mene, najmanju od svih.
Sad živimo ona i ja i zvijezde neke,
svađamo se kada je ne pustim u san.
Želi ići svuda, stalno, ljubomorno,
kaže mora da sačuva moj dan.
Već sam navikla da je svuda nosim,
u buđenju, riječima, svim koracima,
i gle čuda stvarno me štiti i zna
kad treba stati il ratovati s oblacima.
Sad je oplemenila moje dane i noći
moje ruke, tijelo, sve živi za nju.
A šta ako mi je povrijede dani
i nekako krene u vir - po zlu?
Ušivena kao koncem, stoji i čeka
mene ratnika podignutih ruku,
dok je ne dam za prošlost ni jednu
pa nek me sve bure šibaju i tuku.
Zastadoh na prozivku kukavice mene
i zapitah tiho šapćući u sebi
da li sam živa ako je ostavim?
Ne! Ipak to preživjela ne bih!
Sad se ponosim sa njom i letim
u dan, u noć, u tugu, sreću,
šta god da traži ja joj pružiti želim
bez nje da dišem ne mogu, neću.
Na kraju shvatih, možda i kasno
šta ako me ubije tiho i lako,
čarolijom svojom ili tugom nekom
a znati neću ni da je bilo tako?
Pristajem i na poslednje, na kraj,
samo nek mi ona ostane u očima.
Ponosim se njom, imam zrno mladosti
sačuvano u crnim, zvjezdanim noćima.
Zahvaljujem sada njenom visočanstvu
pružila mi sve tajne i ljepote čar
Hvala što je baš mene birala,
i dala se za moj život kao dar.
zapalila mi dušu i spržila mi dlan,
bez savjesti i milosti utrčala sama
i donijela sa sobom još jedan san.
Nije zaplakala, nije se oglasila
samo je gorela u glavi i grudima,
šaputala tiho kao da je poslednja
kako zastane u nekim ljudima.
Kao da je privilegija i velika čast
ponosno legla na moje rame sad,
drhtala sam od nemoći da pobjegnem
i vratim se u svoj već poznati pad.
Nije ni trepnula, nije se uplašila
nego kao svilom dodirnula mi lice,
i prevari bore, zaiskri u očima
nježno kao mirisne crvene latice.
Ona je prava, pravcata, samo moja
iskrena i jaka, umivena suzama,
uselila se bez izvinjenja i obzira,
nosim je na usnama, kosi, rukama.
Pokušah jednom da je otresem i skinem
da istjeram i pomirim zavađene niti,
ali nisam uspjela, možda nisam željela
odreći se nje,i opet ogoljena biti.
Dal je plemenita ona ili ja sa njom,
ili bogatija jesam li za teret njen?
Shvatih da, jesam, i biću zauvijek
dok nju čuvam i ne puštam je ni tren.
Kao med slatko i kao sunce toplo
varala je svakog dana i pjevala stih,
da tražila me dugo sve ove godine
i izabrala mene, najmanju od svih.
Sad živimo ona i ja i zvijezde neke,
svađamo se kada je ne pustim u san.
Želi ići svuda, stalno, ljubomorno,
kaže mora da sačuva moj dan.
Već sam navikla da je svuda nosim,
u buđenju, riječima, svim koracima,
i gle čuda stvarno me štiti i zna
kad treba stati il ratovati s oblacima.
Sad je oplemenila moje dane i noći
moje ruke, tijelo, sve živi za nju.
A šta ako mi je povrijede dani
i nekako krene u vir - po zlu?
Ušivena kao koncem, stoji i čeka
mene ratnika podignutih ruku,
dok je ne dam za prošlost ni jednu
pa nek me sve bure šibaju i tuku.
Zastadoh na prozivku kukavice mene
i zapitah tiho šapćući u sebi
da li sam živa ako je ostavim?
Ne! Ipak to preživjela ne bih!
Sad se ponosim sa njom i letim
u dan, u noć, u tugu, sreću,
šta god da traži ja joj pružiti želim
bez nje da dišem ne mogu, neću.
Na kraju shvatih, možda i kasno
šta ako me ubije tiho i lako,
čarolijom svojom ili tugom nekom
a znati neću ni da je bilo tako?
Pristajem i na poslednje, na kraj,
samo nek mi ona ostane u očima.
Ponosim se njom, imam zrno mladosti
sačuvano u crnim, zvjezdanim noćima.
Zahvaljujem sada njenom visočanstvu
pružila mi sve tajne i ljepote čar
Hvala što je baš mene birala,
i dala se za moj život kao dar.
Коментари