Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Mjesec je ljubio nebo i grlio zvijezde u ponoć smijao se svakom njihovom padu i sjaju, gledao je i mene svojim bijelom čarolijom pa zamolio da ispletem snove što traju. Nikako trepavice da zamrsim za snove snene pa virkam stalno kroz prste i staklo, i ćutim dok čupam osmijehe svojih misli zbog sjećanja koje me stidno dotaklo. Bijeli sjaj se opet prosuo po zavjesama smijem se igri sjenki sa mirisom trave, dodirujem vazduh topao od šapata i daha dok ućutkavam misli, protjerujem ih iz glave. Opet su mi snovi postali daleka bića skliznu kao suze ludaka pred pokajanje, neuhvatljivo bježi neispisana misao dobrodošlicu je dotaklo i ovo svitanje.

Bila jednom jedna čupava glava koja nije voljela da spava slijepo sluša svoga miša, nikada lutke od pliša. Tvrdoglave kike mirisale, tetke su joj pjesme pisale okicama lutala i živahno šaputala...lutala mala čupava glava. Od prvog koraka skakutala, plesala, ručicama pljeskala i brzo je raslo to maleno plavo čudo tvrdoglavo. Imala je jednom jedan skriven san, samo njoj znan i živjela ga je svaku noć, svaki dan, mala plava glava. Bila je idila u pogledu njenom zauvijek snenom, ponosno je nosila sa sobom sve što je naučila. Bajku je čuvala, onu što je pisala, sa kojom je disala koju je voljela i za koju se borila mala plava glava. I bila jednom jedna bajka, koju joj je ispričala majka. Živjela plava glava bajku bez kraja maštom je zalivala i sa njom disala. Kao što je bilo i u bajci kad su je podilazili žmarci sanjala je san prije nego i svane novi dan, borila se za svaki sunčan dan i neostvaren san. Bila jednom jedna bajka, gledala je iz prikrajka i plakala jer je bil...

Poželjela sam večeras da te zagrlim i željnim rukama da te milujem, da udahnem tvoj uzdah. Poželjela sam... Da milionima zvijezda ispričam san o našoj čežnji koja me slomila, i da se ušuškam na tvoje grudi. Poželjela sam... Da budem tvoj miris koji nosiš i da lelujam oko tebe kao sjenka, u srce da se uvučem i zaćutim. Poželjela sam... Svoju misao da usadim na usnama da lakše poljupcem ugasim strah, i odnesem ga sa sobom kao poklon. Poželjela sam... Tako naivne dodire da te opeku da ne zaboravis njihovu čaroliju, i postaneš zavistan i nijem. Poželjela sam...

Poraženog te ne poznajem, ne priznajem, zato sam jutros zatvorila oči. Znojavim rukama i drhtavim glasom prigrlih tvoje izgubljene bitke. Nije ni važno koliki im je teret neće se prepoznati u svemu što nosim do sada. Neću dozvoliti da te okrzne tuga, grlim je kao svoju i pritiskam na grudi ne podnosim da ti budeš okrnjen. Upijam ćutke kao i svaki put strah koji je tebe zvao, nisi jači pa bi se izgubio u tom vrtlogu. Ne dopuštam da te ogrebe ni sekunda lošeg dana i noći, ja sam navikla da budem štit, da budem jaka i odviše ponosna. Svaki tvoj teret sam prisvojila i dala im čudesna imena makar će lijepo zvučati iako se teško gutaju. Ne trebam ja tvoju zahvalnost, sve što sam zaslužila sam uzela sama i šamare i milovanje i osmijehe i jecanje ... Dugo već ne brojim dane, kad sam postala maska dobre izrade? Samo ti spavaj i živi snove drage pa kada zatreba ja ću opet doći, da pokupim razbacano i oštećeno i uvijem se njime kao teškom svilom.

Pamti me po čemu god ti pada na pamet ali pamti me kao što ja pamtim, svaku svađu posle koje sam plakala i na koži nosila dodire toplih usana. Pamti onaj zagrljaj koji je kriv što sam otvorila dušu, u kome sam bila kraljica na tronu. Pamti me! Bila sam potpuno gola pred nama bez zrna ponosa, pamti moj miris jer si ga volio. Ja sad zauvijek mirisem na tebe. I riječi proste - jednostavno rečene vjerovala sam im, i najgore od svega još uvijek im vjerujem, a pamtim ih.

Opet sa starim drhtavim glasom, uvijena u providne haljine želja, osvaja cijeli život kao sekundu  i smije se pravo u lice...  Kao po pravilu - potpuno lako puštam i ovaj put svoje zmajeve da lete njoj, sa njom, da budu njeni dok joj ne dosade.  Onda će se igrati dok ne izblijede i kao uvijek prepustiti ih vjetru, pa će mi se ponovo smijati. Sva moja snaga puštena u oblak  i svaki san postaje sramota...

Toliko je noći protutnjilo bez nas i izgubilo zvijezde, utkane u praznu vjeru, samo moju agoniju. Suvih obraza preživjela u trenutku shvatam da je istina dosanjana sumnja. I leptiri su utihnuli u mraku suviše lijepi za dogadjaj zvani MI. Ćuškam lišće sa prašnjavih cipela možda tako nadjem tvoj trag...

Poželim rukom dodirnuti san o tebi satkane misli pretočiti u svoj glas, udahnuti želje što na krik mi liče i hrane moju dušu kao jedini spas. Opet u daljini vidim blisko lice i ne pričam sa tobom uzalud u snu, pitanja preskačem zatvorenih očiju jer odgovori vuku sa bolom ka dnu. Bez trunke ponosa uzdignem glavu, samo neka ne vidim poslednji hod, sa nadanjem gubim svaki trenutak a prošle sekunde su jedini rod.

Preboli, progutaj svaku želju za njim i sahrani, duboko zakopaj suze, oprosti se od toga sto si ljubila i načina na koji te držao u snu.  Izliječi zavisnost i pohlepu slijepu, jedine greške na svom tijelu. Udahni ono što ti nije ostavio: dostojanstveni ponos i zaborav.  Pomoli se za sebe prvi put - neka najvažniji tvoji koraci budu.  Sebično i lukavo zagli ovo danas i uspavaj snove koje nećeš sanjati.  Ne čupaj korov iz pogleda ka njemu, otvori oči i pamti sto vidiš, neka boli i neka te ljuti blijeda slika sopstvenog poraza.  Samo hrabro koračaj, ne posrći zbog oštrih riječi sto tabane režu  i ranama tvojim mirišu.  Vjeruj proći će ...  I dani i noći će boljeti, tijelo malaksalo teško ćeš nositi i ridati u suzama ... Neka -čiste su!  A kada tvoj um preživi težak poraz i skameni ti znojave dlanove,  nasloni lice na stakleno jutro i stisni usnama poslednje riječi.  Ne govori tada o njemu i sa sobom više nikada ne ...

Dolazi cirkus u moj dan, ponovo stiže šareni bal, ulazim u gužvu razdraganih lica. Gutač vatre nije me ni primijetio... Duginim bojama ofarbala jutro čudna skupina ljudi u mojoj glavi. Korak ka čudesnom vrtlogu želja uokvirenih u ludački smijeh... Ulazim u svijet gdje ne postoji stvarnost, nema ni crno-bijelih fotografija. Baloni razbacani pod nogama pršte, a nije me strah da ću se izgubiti. Danas čudno zvuče sve riječi koje si izgovorio i koje sam ja izgovorila.  Poslednji put se odričem od svega i vatrometima što režu nebo pokušavam da liječim bol u grudima. Stotinu različitih lica kruže oko mene ne liče ni približno na to tvoje koje nedostaje. Nečujno se smijem klovnu koji trči dok se zaključavam u kavez u ćošku. Stavljam masku na lice sa ožiljkom i zatvaram oči pred sobom. Sada više nema cirkusa i gužve... Vratila sam se svom maskenbalu! Ponovo mogu biti što god poželim jer ne moraš me znati... Reći ću sve što nije, biću sve što nisam i stajati čvrs...

Ne volim ovu kišu, ne volim njen miris podsjeća me na uplakanu mene, i uvijek ružno jeca po mom staklu. Pocijepala sam svoje spavaćice od čipke nećeš ih više dodirnuti obećavam, nisi zapamtio da su se lijepile poput smole nesebično po tvojim rukama. Opet sebi šapućem da ne volim ove kapi one podsjećaju na bisere oko vrata, koje sam kupila skupocjenim lavežom svoje izmučene svakodnevnice. Jedna laž ih je pokidala -izdali su me! Kao munje iz neba što utonu u more sahranjujem večeras žrtve i duhove, neću ti ni lik crtati po platnu mog cirkusa.