Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Teško je odreći se drhtanja ruku i trepkanja u mraku, pognutog pogleda u trenutku kada znaš da te gleda, pa ni znojavih dlanova kojima šapućeš da se smire... Kad srce lupa jako da pomjeri šal razbacan oko vrata i po grudima. Osuši ti se grlo, a na oči krenu neke čudne suzice. To nije lako zaboraviti, to se ne da dosanjati. Zaboli vazduh koji halapljivo dišeš jer te stid i potpeticama lupkaš o pod da zveči u ušima, samo da manje čuješ svoju pijanu dušu. Toga se nećeš lako otarasiti. Ma, cijelog života nećeš moći. Kako okrenuti leđa i hodati u suprotnom smjeru od momenta gdje si bio tako važan - čak i sebi, sa mjesta gdje si u tim tuđim očima bio savršen? Sada razmisli da li smo samo sebična stvorenja koja nisu spremna živjeti bez ovih povlastica i luksuza ili smo ipak suviše "veliki" da bi se u ovim godinama dokusurili ovako "malim" stvarima koje život znače?

Kako ti uspijeva da progutaš dan bez mog ludila i da okreneš leđa trenutku koji nas bez pameti rodi, hajde, pogledaj u njih i pronađi ako su nacrtane svim onim što te danas ka meni vodi. Ne preskači pitanja kao da su ulice bez svijetla i pruži ruke ljepšoj zori bez rose, a ja ću te uplesti u sopstvene želje za strast sa mirisom čarolije ukradene iz tvoje kose. Zašto je strah učitelj bez vida i razuma pa te strpa u džak običnih bledunjavih čuda, opet se ne plašim trenutka, pogledaj krila samo me drži za ruku i možemo svuda. Ne odriči se čak ni krivo skrojenih dana umili su te nekim čudnim čekanjem bez noći, vjeruj u dlanove znojave od bijesnog srca neće lako kao prosto pijanstvo proći.

Pokušavam u kartama naći svog kralja - srce i lomim nokte o ploču zelene boje, pa ustuknem od želja što plamenom kose i razum i stvarnost savršenosti moje. Ni prašina gustog sivila ne smeta za oči dok se umiljava starom mekanom plišu, a ja i dalje ne vidim kartu od noći dok oblačim haljinu noviju, onu tišu. Lampa na stolu i slike od dodira polako šapuću nemuštog jezika stih, ipak je uzalud rečeno u zrak da sam drugačija, ali ne bolja od njih. Kao svaki prokleti kockar ne znam za kraj i kožu svlačim za poslednji trik, nasumice izvlačim brojke bez reda mirišem i ovaj potez a ne čujem krik. Ugasite sada i ulice i mjesec i zvijezde pustite da mrakom obojim trenutke od žeđi, prevrnuću sto i njegove poslušne stolice dok gazim taj spokoj sve mirisniji a rjeđi. Nemam više što da uložim na nas ali nemoćno skupljam djeliće sa vrata, sekunde ćutnje uobražene tajnom da sam osvojila možda taj pehar od zlata.

Teško je biti sam na vjetru koji jurca, lomi i kida svaku, pa i najmanju iluziju koju ti večeras nosim. Svojim hladnim nedorečenostima i nevjerom ledi mi lice i oči da te ne vidim, da se ne smijem. Nemam zaklona jer me zatekao na proplanku zakašnjelih poklona i izlizanih obećanja, i sada nijemo govorim sa sobom u sebi izmišljene izgovore i praštanja. Neupotrebljive snove otrgao iz grudi -a disala sam ih! Ciničan smijeh mi prosipa u lice bez prestanka i malo mu je, ne prestaje da me zamotava i kinji hladnim rukama što mi lede noge, dlanove i dušu. Uspravila sam se i podižem bradu u inat, od straha, i glumim da nije jači od mog dostojanstva, a samo je pitanje sekunde kada ću nošena njime poljubiti oprost i milost za još jedan kraj.

Uništiću noćas naš mali svijet zabraniću mu vazduh koji miriše na mene, neka se otrgne i poslednja misao pa... Neka ostane prazan i pust. A tek kada otmem sve iluzije sva sjećanja i snove od kojih živi. Uništiću noćas naš mali svijet. I šapati će utihnuti, ne dam ni usne više neka mu fali svaki tren kupljen lažima, slomiće se, patiće, uzalud sanjati. Uništiću noćas naš mali svijet! Skinuću ga sa prestola iskrenosti i uzeti mu krunu od skupocjene mašte, prosuću uzdah...dodir, osmijeh. Učiniću ga blijedim i jeftinim. Uništiću noćas naš mali svijet! Neću ga hraniti svojim bogatim snovima, izblijediće...možda upiti svu pakost. Ukrašću mu sjaj koji prosipa lažno da truje moje noći. Neće više zarobiti ni sekundu mojih dodira, učiniću ih prošlim, vratiti u zaborav. Uništiću noćas naš mali svijet! Ukrotiću ludilo okupano poljupcem i u znojavim šakama zdrobiti mu ljepotu, ogoliću mu magiju pupoljka. Ma...izgubiće svaku moju crtu. Ni zvuk, ni jecaj neće me dotaći jer.....

Ne puštaj više svoje bijesne pse na mene ugrizu me za dušu, za ponos kog' još malo ima, reci im da si njihov i da sam otišla daleko vezanih nogu sam trčala, neka ne brinu. Umiri ih nježnim riječima pa i ako lažeš oni su tvoji, sam si ih hranio i ranio, oslihepi ih pogledima, neka uvene bijes ne štiti i ne traži ono što nisi branio. Pomazi njušku koja ne prestaje da cvili i umori im ludo mahanje repa za strah, prospi pred njih cijelog sebe večeras da umuknu jednom, nek' nestane im dah. I čuvaj ih, pomazi im šape i vrat pokušaj se uvući u duše zvijeri svojih, vjernije od nas samo su im sujete ledne odlazim i ne odričem se skupih snova mojih.

Čežnjiva samoća ludosti i plača a bledunjava slabost u rukama vri, dodirujem, shvatam i gledam široko što to u sumanutim grudima zri. I koraknem opet u radoznalu strast poletim, ne dam se i opet letim, a ispričane oluje mamurne tišine ispuštaju zvuk da se bolje sjetim. Tiho, skoro nečujno ustanem i kraj nema više šta da se kaže i zna, ponovo su ruke pune ljubaznog mira znam da kao uvijek pobijedila sam ja.

Kako sam se samo usudila očekivati te poljubiti i nazvati svojim svaki trag u noći, dodirnuti prazninu daljine i pomisliti da čarolija ne nestaje i ne može proći? Koliko je jeftin svaki prosuti pogled pa da ne vrijedi minuta ćutnje ni sna, dadoh sebe kao poslednju nadu a izgubih ono mršavo i prividno Ja? Zar toliko da boli siromašan san i ne ostavi trag kao kap na papiru, platiću dušom osmijeh ni jedan ostavljam ljubav nek' počiva u miru.