Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Kovrdžavo moje osjećaš li da te zovem i da ti šapućem večeras o svemu što se ćuti? Ti si tu, znam i osjećam! Čitaj sada između redova svaku moju misao kao i uvijek. Znam da nisu potrebne ni ove riječi ali nekako mi same lete, pa se brbljaju, brbljaju... Kovrdžavo moje! Kako je neobično ovako ti se obraćati... i da, uopšte nije loše u poređenju sa tim kako je bezobrazan osjećaj da si daleko stotinama kilometara koji mi se plaze u lice. Smiješ se jel' da? Bezobrazno maleno kovrdžavo moje! Prilično davno bješe da su se sve urokljive kletve okrenule i pokazale prstom u nas, pa samo da ti javim, saznala sam večeras, nije trebalo pustiti u dušu da uđu i potruju nam vjeru. Ipak sam sačuvala onu paperjastu priču o malim princezama da nam je ponovo čitam kada mi dođeš ili kada ti dođem. Kovrdžavo moje lijepo! Opet ću da ti javim gdje sam sakrila naše "zlatnike" a ti čuvaj tu moju tebe, i poljubi zvijezdu za laku noć!

Samo su pjesnici čudnovate biljke što padaju pod noge toj oluji slijepih očiju koju su nazvali ljubav davno ludi, i jedino je oni udahnu bez straha spremni na napad svega što im ona servira i uz mirisan osmijeh nudi. Pjesničke oči gledaju samo u duši skrivenu žeđ i dive joj se kao poslednjoj nadi izumrlih srčanih čuda, pa se ne plaše da dodirnu tišinu samoće koja zove i leti im oko glave, u grudima, ma imaju je svuda. U tom šeširu na glavi zaključaju misli da ne lete kad krenu da vode u san izmišljenih tuđih mora, eh, tada i pjesnik proguta strah neizvjesnih dana pa prekrije osmijehom sve minute od bora.

Opet se sa oblacima druže primitivne ulice i ćute, sebično kao i uvijek, bez straha kako si zakoračio njima kao ponosni glumac crvenim tepihom, bez treptaja i daha. Zašto su te usvojile i dale ti mjesto pa te sada vode nekim drugim smjerom, dok im kiša, kao i tebi, oprašta svađu sa zakletvom i potonulom vjerom. I nose te strpljivo gdje ja nikad ne idem ovaj grad ljubite u zoru pred san, pa se smilujete da mi ime upamtite samo za danas, ne za novi dan.

Zašto dijeliti sve na "tvoje" ili "moje" čak "njihovo" i čime smo mi ili drugi kupili ono što se ne može dijeliti? Da li je vrijedno rukama grabiti kad ja čak ni srcem ne želim? Ne znam što znače ta prisvajanja i kuda vode, zašto jednostavno ne budemo oslobođeni od svega, i vrijednog i bezvrijednog, voljenog i omraženog, skupog i jeftinog, novog i starog... Ja ne želim biti vlasnik ničeg i nikog! Nemam to oružje kojim se zarobljavaju ni ljudi, ni događaji, ni mjesta...osjećanja. Na slobodi su oduvijek svi moji snovi, zagrljajem ispratim ljude i blagosiljam im put, i sva osjećanja poljubim za laku noć. I srećna sam što sam slobodna i što su slobodni od mene, jedino tako neću poginuti u traganju za vrijednostima i neće se slomiti uvjerenja i riječi voljenih.

Čitala mi u dlan zvijezda, ona moja vodilja. Rekla mi je da se izgubljeno ne traži a gluvo ne zove. Još je rekla nešto što, možda, liči na glupost, da neki ljudi nisu ni htjeli biti sadašnjost. Da li su ove crte na dlanu tačne? Toliko želim da nisu u pravu ali... Svakim danom bolje i jače mi se pokazuju slike ovog proročanstva. Uvjerava me da jedino pravo nedostajanje može da namiriše samo kod onih koji ne bježe i ne zatvaraju oči, kod onih koji čuvaju svoje snove i daju im na vrijednosti. Grlim jako svoju zvijezdu i čuvam je. U njenom ogledalu sam vidjela jednu usamljenu i raščupanu, pa, skoro poderanu maštu, sa velikom borom na čelu. A samo je htjela da vjeruje da u ovom svijetu još uvijek ima mjesta za nesebično davanje i bezgranično vjerovanje. Htjela je da prvi put bude drugačija od drugih, ma i od sebe. Ostaje vjera, ostaje bora, ostaje onaj osjećaj glupe nedorečenosti, i pitanje zašto je tako obezvrijeđen momenat jači i veći od svemira.

Ubiće nas sujeta strašljivog vjerovanja da smo isplivali iz talasa zvanog želja, i trud da žmureći zaboravimo ozlojeđeni dug razumu i vjeri u obećanu strpljivost.

Što ima loše u ljudima koji nikada nikome nisu okrenuli leđa, i što je to toliko lažno u onim drugima koji okreću leđa bez riječi?

Zašto tražimo od drugog da skine i kožu pred nama, a onda se zgrozimo kada vidimo koliko je bolnih tačkica i nasmijanih sekundi iscrtano po tim prošlim trenucima? Valjda se uplašimo sebe kada shvatimo da nam sa sviđaju sve te tačkice i ožiljci, sve prošle i sadašnje sekunde koje smo upoznali.

Ćutao je tog dana pred ponosom sakrio osmijehom potonuće priča, namignuo ramenima vjetru što lomi priču o ludilu u hiljadu lica. Bilo je proljeće u ulici mlade lipe koraci teški, mokri od jutarnje kiše, još uvijek mamuran od pijane zore znao je sad i nikad više. Za kamen se uhvatio kao za dušu ohladio pogled za zbogom bez riječi, pomazio obećanje što obavija lako pa zvižduće u ušima kao da liječi. Drhtavim korakom zamutio misli prosuo želju da utihne i ne diše, nijemi pogled ostario u trenu jer znao je sad i nikad više.

Htjela bih iz početka da krenem, jutros da budu nepoznate ptice i ulica koju gazim da obuče odijelo - svoje čisto dječačko lice. Da iz početka upoznajem te čudake sa neba koji su sada u blizini da ih ne vežem za srce ni dušu, da se ne divim neznanoj suštini. Kao da nikada nisam ni bila u vodi, gazim kroz nju i stopala hranim sunčevo svijetlo i njegova toplota da ne budu sve čime se branim. Hoću da iz početka gledam u noć i da se pitam što su to snovi i što je taj osjećaj što suze rodi a opet sa tobom kroz dan plovi. Kao da nisam ni čula muziku, iz početka hoću da slušam polako ariju satkanu od nota, tananih riječi koje ulaze pod kožu lako. Hoću da preskočim sva silna upoznavanja osobina nebitno bitnih  na početak neka se vrate i zaključaju u duše svojih ostvarenja sitnih. Najbolje bi bilo da iz početka učim o sebi, drugačije da život ljubim, kako da padam kada poletim, i naučim da ipak jednostavno gubim. Pa rekoh sebi sve želje u bradu i odlučih iz poče...