Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Toliko ih je izgovoreno uz osmijeh i suze, prošaputano, napisano, uz vrisak otrgnuto! Samo su po nekada bile istina, po nekada lažne ili umotane u razne izgovore za kraj. Kako su znale i zaboljeti kada se razumiju ili probuditi uz tople ruke na obrazima. Niko nikada i ne može upamtiti svaku izgovorenu ili pak svaku koja mu je bila upućena. Koliko njih je značilo sasvim drugo od onog rečenog a da nikad nećemo ni otkriti da je tako. Čudni su to i varljivi magični nestašluci samo ih treba preživjeti. Neslućena igračka kojom kažnjavamo i nagrađujemo kojom se štitimo i predajemo,  zbog koje cvjetamo ili rđamo. Sve su moćne na svoj lukav način, ali jedine surovo iskrene i snažne su one progutane prećutane u poslednjem djeliću sekunde, jer nosile su sa sobom najviše od nas. Ostavili smo ih nijeme i skrivene, najbolje zapamćene i skupljamo ih poput ličnih pečata za samoću, svjesni da postaju naše željne protivnice spremne da ugrizu svaku sekundu...

Umjetnost da ispletemo tu mrežu od života kako priliči, možda nam je data u genima na samom rođenju, pa iako smo je iskrivili raznim gubicima, strastima, porocima, iluzijama ili pak jedinstvenim željama. I nije svako istog talenta, nemamo svi ista oruđa za rad, niko nije dovoljno uvježbao tehnike - bar ne na samom početku. Zato, hajde da ne zamjeramo na promašajima u procjenama i teškim potezima koji su rezultirali nepravilnim linijama. Svako jutro u kome osvanemo dodamo još jednu crtu nadojenu neprocjenjljivim iskustvom, pa naš život, naša mreža dobija svoju ličnost koju nosimo na licu.

Samoća je najjači sudija i učitelj, najiskreniji govornik i ratnik. Ona ne plače nad našim ranama da što manje bole... Samoća prosipa so po svakom krvavom pitanju sve dok ne potrošimo i poslednja zavaravanja da dalje ne može. Najbolji prijatelj koji surovo i bezobrazno ucjenjuje i pogled nam tjera na sopstvenu dušu dok ugrize, zatim nam otvori vrata, metalna, teška, rđava, ali ona samo naša. Samoća! Gospođa samoća od koje svi bježe - pa i na samrti, trenutak gdje oslobađamo sebe i od "sopstvene" ličnosti.

Odlučila sam! Ja ipak vjerujem u snove i sve ono što nam oni govore i daju i neću posustati u nadanjima zbog nestrpljenja. Da! Moji su - puštam ih da šapuću i traju! Znam, sigurno znam i vidim da lete sobom svi mirisi satkani od maštovite crtane priče, potisujem se ispod svake izgovorene vjere da postoje ljubavi i da jedna drugoj liče. Volim ja biti naivno pregažena hrabrost tu ispred iskrzanih bajki pred san, zato ne bježim ni pred iskušenjem neznanja aplauzom sretnem crtanje smijeha i dan.