Постови

Приказују се постови за септембар, 2016

ZAHVALNICA

Слика
Često se u grudima pokupi ta mukla tišina koja lomi, često se osjeti nemoć koju imaju samo odrasli ljudi. E baš tada ja pomislim da si mi napravila veliku štetu! Sada se pitaš kakvu jer, ja sam tvoja duša i tvoje oči kojima si udahnula život, ja sam tvoj lik u ogledalu... Šteta je što se tako dobro vezujem za one trenutke kojih je bilo više nego zvijezda, onda kada si me toplim rukama hrabrila i vodila u novi dan. Učinila si da se osjećam voljeno, oblikovala si neku čudnu snagu u mojim tad još malenim grudima. Lako si znala izabrati riječi koje u šaptaju tješe biće i kada plače i strepi. I što je tu štetno rekli bi svi, pa čak i ti. Objasniću ti, tiho, jednostavno da ne zaboli ni tebe ni dane u kojima si bdila nad mojim temperaturama, kijavicama, posjekotinama. Krenem ja svojim putem, naravno, uz tvoj blagoslov, ali nisi uspjela sakriti svoje suze od mene. Ni tada me nisi oslobodila od topine zagrljaja kome se želim vratiti u svakoj sekundi, a oprostile smo se! Zahvaljujući tebi sam ...

AKO SI...

Слика
Ako si uopšte i bio na ovom svijetu... A nisi! Samo si se teturao po trotoarima svakodnevnih fraza bez namjere da čuješ što su ti direktno govorili. Ako si uopšte i progledao u ovom svijetu... A nisi! Žmureći si varao mostove na rijekama iskušenja salivenih preko litica od glupe amnezije. Ako si uopšte i govorio o ovom svijetu... A nisi! Ćutke si ispričao radoznalosti dana, i noći, zajedno sa željama koje se privijaju na dušu pred san. Ako si uopšte i disao vazduh ovog svijeta... A nisi! Grlio si samo prazan prostor hodnika samoće u kojima si vaspitano vezivao ruke u džepove straha. Ako si uopšte... A nisi! Nisi ni postojao u ovom mom ringišpilu koji zove samo hrabre i čelične pristalice života.

DALJINA

Слика
Da li daljina, ta ohola kraljica sa krunom od zlatnih kilometara prepričava kao bajke satkane od sedefastih niti sjećanja, naše nikada uokvirene dogodovštine koje dišu za vratom na svakom koraku pa i u poslednjim ćoškovima sekunde? Svojom hladnom šakom nas gura od ovog DANAS u SJUTRA i svoje dvorske lude šalje da nam se smiju u lice, dok ona ponosno cvrkuće o ponovljenim, već viđenim ilustracijama omalovaženim i iskrivljenim zbog stalnog očekivanja. I opet u svom stilu, kraljica zanosno jaka i vedra raste i sija, sve jače i glasnije manipuliše kišama, dok iz nas protjeruje urođenu hrabrost kao da je samo ona ima pravo slikati. Čuvari raspoređeni po svim vidicima prošlosti svojim štitom zašivaju i najmanji tračak svjetlosti koja nas kao prašinu vrati u zamkove davnih klišea teško urušenih od uzaludnih pohoda na osvajanje.  

ODLASCI

Слика
Ne miriše na dobro ni jedan jedan odlazak jer polomi dušu u hiljadu komadića prazan zagrljaj, kada je gurne sa stepeništa smijeha da se rasprsne o betonski pločnik ponosnih cicija prošlosti. Ostavljamo ulice da mirišu na druge poljupce a drvored da pozdravlja u svitanje tuđe ruke. Ostavljamo za sobom ljude, i one sa kojima smo odrasli, one koji su nas učili da hodamo... Da, jezivo je ostavljati! Tužan pogled psa lutalice kome smo bacili poslednji zalogaj još uvijek tople kiflice, i mjesečinu koja se smijala našim molitvama svaki put kada smo navlačili zavjese na prozore. Ostavimo kao da se nisu ni desile sve želje, vežemo ih lancima tamo gdje su i rođene da uvenu i ne zovu više nikada. Ostavljati je teško ali ipak... Ostavljamo! Svakog dana riječi koje bole, čak i one što liječe, minute prosute po koži na kojoj su nacrtali bore. Ostavljanje je rastanak od sebe zato tako boli, jer cijepa od nas onaj vazduh koji se diše i ostaje nam sve manje tog prostora u kome smo...

VANjA

Слика
Milje poljubaca utkala u to maleno biće i udahnem duboko, čvrsto grlim, treperim! Imam svijet! Moj najljepši svemir! Koliko je samo zvijezda zasijalo na mom nebu večeras pa mi namiguju i pjevaju uspavanku za anđela. Neobjašnjiva iskrica veća od najvećeg zagrljaja leti sobom a ja se smiješno saplićem o nevinost tih malenih tabana. Svi ciljevi su dostignuti u tom mirisu svilene kose koja se lukavo i nenametljivo povlači po nosu. Više od sebe, više od svog ljudskog roda se voli samo ta trepavica spuštena ka nosu i malenom obrazu, taj drhtaj sklupčan u naručju mog života.

HVALA

Слика
Hvala ti! Ne za to što sam ostala da čekam dok se cipele poderu, već što sam tada naučila što je stpljenje i koliko ga imam! Hvala ti još jednom! Ne što sam bila usamljena u gužvi ljudi koji su zveketali dlanovima već što sam pronašla izlaz ka putu sa stvarnim ciljem. Hvala za ... Polomljeni ego koji je bio teži od mene, ružniji od crnih ptica, pa me grizao kad god sam spustila dlanove da dotaknem zemlju. Nikako dovoljno da ti zahvalim! Za onu ironiju u ignorisanju koja je muklo dotukla već pohaban san ali baš ona je nacrtala sve moje snove na tabli prošlosti. Hvala! Ne za suze koje su kao ledena ljetnja kiša osule paljbu, jer su mi ugrijale divlju dušu koja je ispustila krik na umiranju, pa su se u novoj zori rodili pitomi čuvari hrabrosti. I da, najveće hvala ti dugujem! Za najdužu priču izrečenu ćutanjem, kada govori samo namrštena brada, jer po prvi put znam kada je vrijeme da se ne okrenem pa ni svoju sjenku da ne poznajem. Hvala na riječima, smijehu, hvala za...