ODLASCI

Ne miriše na dobro ni jedan jedan odlazak
jer polomi dušu u hiljadu komadića prazan zagrljaj,
kada je gurne sa stepeništa smijeha da se rasprsne
o betonski pločnik ponosnih cicija prošlosti.
Ostavljamo ulice da mirišu na druge poljupce
a drvored da pozdravlja u svitanje tuđe ruke.
Ostavljamo za sobom ljude,
i one sa kojima smo odrasli, one koji su nas učili da hodamo...
Da, jezivo je ostavljati!
Tužan pogled psa lutalice kome smo bacili
poslednji zalogaj još uvijek tople kiflice,
i mjesečinu koja se smijala našim molitvama
svaki put kada smo navlačili zavjese na prozore.
Ostavimo kao da se nisu ni desile sve želje,
vežemo ih lancima tamo gdje su i rođene
da uvenu i ne zovu više nikada.
Ostavljati je teško ali ipak... Ostavljamo!
Svakog dana riječi koje bole, čak i one što liječe,
minute prosute po koži na kojoj su nacrtali bore.
Ostavljanje je rastanak od sebe zato tako boli,
jer cijepa od nas onaj vazduh koji se diše
i ostaje nam sve manje tog prostora u kome smo svi
samo svoji, tako mali a važni, jedino tamo živi.
I sve dok imamo šta ostavljati, dok putujemo životom
znamo da koračamo, bilo kuda, bilo kako,
dok se jednom ne osvrnemo nazad i zaplačemo.
Ostavljati je teško, al' teži je trenutak kada nam život veže noge
i javi da je putovanje završeno,
pa kroz suze ljubimo istoriju koju pišemo budućim pokoljenjima.
Ipak, ne volim odlaske, teško se gutaju!