Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Sakriveni u suštini tvojih riječi i omamljeni mirisom snažnih grudi, kao brodovi u lukama izlazećeg sunca spavaju moja duša i ponos. Anđeoskog izraza skakuću po oblaku i trepću, i na vjetru, na kiši pa se nasmiju suncokretima mladosti što varljivo namiguju mjesecu ova duša i ovaj ponos. Iskaču poput vjeverica i spretno se igraju malo sa površnom uobraženošću malo sa ograničenom sujetom jači od svih budu ipak...duša i ponos. Kao lijeva i desna ruka, ili baš kao mornar i more... A možda kao otac i kći, duboko vezani duša i ponos. Izaberi, častim te jednu od njih dvije ako možeš sačuvati suštinu riječi i miris snažnih grudi, da kao brodovi u lukama izlazećeg sunca rastu ova duša i ovaj ponos.

Provlačim se tunelima urušenih misli da pobjegnem zauvijek od ogledala dana, i koljena poderem a dlanove posiječem dok prestane da krvari u grudima rana. Vazduha nema,ostanem u mraku bez kraja i noktima kidam korov oko nogu, ne vjerujem da nemam lavlju snagu dok i dalje izlaz pronaći ne mogu. Bez ruke što vodi osluškijem cvrkut želja što teku tiho poput vode, pa iščupam snagu iz usahle duše da se opet moje zvijezde rode.

Glad natjera zvijer na krvoločni napad, a što to mora postojati u ljudskoj glavi, da bi, svojim kandžama sujete, rezao komad po komad ponosa drugih ljudi? Da li će se ikada najesti tuđe patnje, ta ljudska čudovišta što halapljivo, svojim razmaženim bijesom, izgladnjuju dostojanstvo svih koje dodirnu i ramenom. A izgledaju tako nežno, kada govore kao da se u njima krije samo dobra namjera i pomoć. Ej moje naivčine, vjerujte, samo sebi danas vjerujte, svaki rez koji vas je ranio ponesite ispod kože duboko, pa nećete zaboraviti da se spremite za sledeći susret sa ovim ozlojeđenim ličnostima.

Vidjela sam more večeras, tvoje more, sa narukvicama od školjki i pjene, i tiho, kao da je šaputalo kroz talas reklo da gledaš i čuvaš mene. Udruženo sa punim mjesecom hvalilo se svojom dušom punom soli, utješno, kao zagrljaj mog Mornara odalo tajnu da me još najviše voli. Stopala mi pokrilo pijeskom kao svilom dok po malo bježi njegova mi zora, rekoh: "Shvatila sam, ne brini" jer tako, jednostavno, treba i mora. Bili smo blizu, dugo, bez glasa na horizontu koji je ostao da blista. Mornar i ja, nedostajanje i snovi i ljubav, da, bezuslovna, ista. Opet ću doći, okružiti se tobom pa ćemo u miru jedno drugom reći, moj Mornar i ja - njegova kći, da ne postoji niko, ni važniji ni veći.  

Bio je to veliki čovjek sa nepotrošenim riječima, ustima punim smijeha, znaš onog što još uvijek zvoni. Zato je skoro pa, nemoguće, objasniti, i tebi i sebi, da je sada glasan samo koliko svijeća koja gori na njegovom mjestu. Bio je, i ostao moja molitva, veličanstvena ruka što je vodila moju. Jedino mi je žao što sam zaplakala a on je to ikada vidio.

Nisu umrli, ipak postoje. Ne pitaj kako znam. U pravu si, ne plove oni morima više, bar ne ovim koje ti i ja možemo vidjeti svojim očima. Plove morem naših sjećanja i mudro ćute sve naše suze. Čuvari mora nebeskih i dalje nas vole. Moram ti priznati kako to osjetim. Krene suza, zadrhti ruka, i blagi pogled ka nebu zaledi se u suzi. Onda mi povjetarac zapjeva u grudima molitvu za njega.

A kada smo to najstrožiji prema sebi? Da li je to onda kada se pomirimo sa činjenicom da smo odrasli, ili 'pak u trenucima kada vidimo samo dobru stranu svijeta oko nas? Jesmo li se tada odrekli svojih snova ili smo ih samo pretočili u neobavljenje posliće pa ih ubacili u albume davnih nestašluka? Hoćemo li lako pristati na sve uglađene korake ulicama bez pasa lutalica i na svojim lakovanim cipelicama ostati bez prašine dugih lutanja? Da li je zaključavanje svih kofera prepunih šaljivih riječi i uredno zategnuta mašna na duši, dovoljno stroga kazna za sve učinjeno u svoju korist?

Večeras ti ne poklanjam, umotane u mašnice snova ni misli, ni riječi, pa ni pjesme kojima se ne raduješ. Pozajmljujem ti, i to... Samo pokondirenu, tačkastu, sasvim neočekivanu želju. Pozajmljujem ti je. Razmazala sam je po svim zidovima prošlih dana a njenu nemoćnost pred zorom sam uokvirila ramom usana. Pogledaj samo kako zasija na mjesečini pa te uplaši svojom sjajnom uobraženošću. Ali ne plaši se, ne poklanjam ti je! Suviše odbjegla od mojih očiju a premalo blizu tvoje noći zato i izgleda strašno i tuđe... a moja je, vjeruj. Pokušaj je razumjeti prije nego izblijedi pa ne ostavi za sobom ni jedan trag da je dodirnula tvoje zidove. Molim te. Šapuće mi da si je, onako uobraženu, uobraženo pogledao i sebično pomislio da ostaće i ona tu. "Neću" šapnula je tiho, dok je za sobom ostavljala miris opet pokondirenih, tačkastih, raskošno našminkanih prošlih dana koje smo potrošili.

Sunce sam ti uokvirila u očima, pa kad god se uhvatim za kvaku tvoje sobe poželim ugasiti mrak. Moj mornar je podigao sidro zauvijek. Košulje ti još uvijek mirišu kao zagrljaji sa kojima sam letjela. Sada ćute okačene o vješalice koje pokušavaju sačuvati oblik ramena što su ih nosila. Fioke sa fotografijama nijemo me gledaju dok u njima čuči cijeli jedan život koji je mene oživio. Mornaru... Dozivam ja tebe često. Znam da je bolje što si gore, ponovo si jak i moćan. Obučen u bijelo sa ponosnim grudima kao jedrima. Gledaj me! Voljela bih da budeš ponosan na svoju kći.

Ostali smo tako nedorečeni. Zar ne? Poput napuklog zuba u vještačkom kezu, trepavica što su popadale sinoć bez buke, po osmijehu što liči velikom rezu. I ostalo je nedorečenog u tebi. Zar ne? Kao crv koji je izgubio jabuku zbog kiše al' i kao suncokret što ka Zapadu plače, kao da se ljube višnje sad i nikad više. Pa i u meni nedorečeni snovi. Nedorečena pisma se po ćoškovima vuku, i slike što ne postoje prstima krijem. Pa se usne i svemir rasplaču i potuku - čija su ćutanja što ih sebično krijem. Nedorečeni dani i noći sa nedorečenim snom i šeširi sa mašnom nedorečene boje.

Uvijek, ali baš uvijek na kraju dana izaberemo one koje volimo da im ispunimo makar jedno očekivanje ili želju, pa se ne zapitamo da li su neki manje bitni ljudi plakali zbog nas. Važno je samo da svoju dušu hranimo šampionskim titulama koje kupimo svaki put osmijesima i zagrljajima u hodnicima i uređenim sobama svojih domova, a iza leđa smo (ne)svjesno ostavili lom koji zaudara na sebičluk i uobraženost.

Namrgođen a lijep. Tamnih očiju a sjanog pogleda. Grubog glasa a nježnih riječi. Snažnih ramena a blagog osmijeha. Mangupskog hoda a dječijih koraka. Pa i on je otišao u vječnost. On nijem a ja u vrisku. On nemoćan a ja grizem svoje ruke. On leži a ja trnem na zemlji. On zauvijek a ja čekam. On Mornar a ja Mornareva kći.

Još u ušima nosim tvoj glas, lijepi moj, pa kad posrnem ispod tvog neba samo ga se sjetim, tad zaiskriš u mom oku kao u ogledalu nekad i dobijem snagu da dalje trčim i visoko letim. Najljepši moj, još nam čuvam zagrljaje snažne u rukama često vazduh težak mi biva, i šapućem ti, šapućeš mi, kao pjesmu svoju da ne spuštam na grudi suzu što se sliva. I dok si se ti mornarski smijao ja sam upijala, brbljala, tražila još koji minut pažnje u ovoj priči, a sad se naslanjam na kapije djetinjstva jer tamo opet, svaki moj dan na tebe liči.

Koračam i dalje čini mi se, a stojim u mjestu nakrivim šešir šarenih priča sa njim, i ne spotičem misli o svoju sujetu čestu dok se pozdravljam sa oproštajima svim. Pa pogledom presiječem sjećanje na nas uz opravdanje gušim prošle trenutke k'o dim, u marame mašte guram nos kao spas i opet se hvalim ludačkim zagrljajem tim. Opet ćutke gledam u nebo i njegove bore što privijem u zoru na trepavice kao prah, smijem se shvatam, kao obali ljutito more i ne osjećam ni želju, ni san, pa ni strah. Uzignutih ruku, ponosa uvijenog u stih bez zrna misli što nose nečije ime i lik,  pamtim samo riječi drugačije od svih što nijemo ćute svoj oblik i krik.  

Ostalo je puno nedorečenog u dobronamjernim odnosima a previše izgovorenog u površnim vezama. Prekinute su uzde kojima se sputava bijes a vezane su i noge i ruke čudotvornim ljubavima. Iščupano je kao korov poslednje sjeme nadanja i zagrljaja i bačeno u vodu beznadežnih, neumornih licemjera. Eto tako počinjemo svi biti isti soj.  

Još uvijek ne ulazim u tvoju sobu a šake stisnem u džepove kad prođem kraj nje, i ne gledam u pravcu gdje spavaju ćutke po ćoškovima suza tvoje košulje sve. Opet ti miris osjetim iz mraka pa me uplaši tišina zagrljaja prošlih dana, onda bez riječi korak vratim unazad da ne osjetiš gore da sam nekako sama.

Jesi li ti nekada plakao, makar i krijući se od svijeta? Da li si bez nade skupljao mrvice svoje hrabrosti razbacane po trotoarima snova? Koliko je bilo teško na ramenima nositi teret heroja? Kako si uspijevao donositi mi ispunjene snove u šakama? Zašto si brojao sa mnom svaki uspjeh i neuspjeh sa istim ponosom? Znaš li da si otišao kao poslednji mornar sa mora mog života? Osjećaš li sada suze kada kliznu niz lice, vrat pa se slupaju u prazan zagrljaj? Vidiš li žute bukete koje donosim svakog dvanaestog u mjesecu? Bezbroj je ovakvih pitanja na koja sama smislim odgovor a ti se opet mangupski smiješ i gledaš malu kći.

Nismo se oprostili nikad jedno od drugog, jer bi to bilo isto kao da smo se opraštali od sebe samih. Utrnulog pogleda smo razmjenjivali misli koje nikako nismo izgovorili da bi olakšali dušu. Izgleda da smo bili isti. Toliko jako sam zgučila u šaci pomahnitale misli da me boli svaka kost. Nismo se oprostili...

Ispod brade... Tu na samoj ivici zadrhtiš pred zoru. Milo moje! Sa krunom na glavi te često zamislim pa ti ne sklanjam greške znoja sa čela jer urušiću, bojim se i ovo malo stvarnosti. Bez suza sam, kao pravi junak, da budeš ponosan na mene, uokvirila sjećanje na pletenice koje si mi strpljivo pleo na stepeništu podstanarskog doma. Sjećam se. Nisam ti nikada tražila da mi obećaš da ćeš zauvijek biti pored mene, jer se to podrazumijevalo nekako. Čudna za sve druge osim u tvom zagrljaju začuđeno gledam u ozbiljnost nedostajanja koje me sada grli i guši.