ŠETNJA

Koračam i dalje čini mi se, a stojim u mjestu

nakrivim šešir šarenih priča sa njim,

i ne spotičem misli o svoju sujetu čestu

dok se pozdravljam sa oproštajima svim.

Pa pogledom presiječem sjećanje na nas

uz opravdanje gušim prošle trenutke k'o dim,

u marame mašte guram nos kao spas

i opet se hvalim ludačkim zagrljajem tim.

Opet ćutke gledam u nebo i njegove bore

što privijem u zoru na trepavice kao prah,

smijem se shvatam, kao obali ljutito more

i ne osjećam ni želju, ni san, pa ni strah.

Uzignutih ruku, ponosa uvijenog u stih

bez zrna misli što nose nečije ime i lik, 

pamtim samo riječi drugačije od svih
što nijemo ćute svoj oblik i krik.