Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Budalice jedna! To je sve samo igra kojom te šaraju i    pokušavaju dodati proste tonove svog primitivizma. Ne nasijedaj!                                          Mornareva kći

Ne zoveš se kako te ja zovem, to ti ime ne piše u identifikacionim karticama, jednostavno drugačije je. I ne postojiš više u ušuškanom domu gdje si svojim rukama grlio ovu istu mene. Ni ja se ne zovem tako kako si me ti zvao, formalno ime mi je drugačije i kraće, baš kao i tebi što je bilo. A postojim ja, onda i ti, postojimo mi u mom sjećanju, osmijehu i u mojoj hrabrosti kad pitaju za tebe. "Hvala ti" je smiješna riječ ako samo pomislim na sve što sam imala u tebi.                                                       Mornareva kći

Ludača u martinkama, sa šalom od svile, i haljinom od kašmira, prošla je ulicom. Na klupama su sjedjeli ljudi i igrali šah. Još jedan potez i osjetiće miris ovog čudovišnog a nježnog bića. Zato ti i kažem da je ludača. Shvataš? Ima sve što može imati žena, prava žena. Ludilo leži u imanju: nježnosti i borbenosti istovremeno, u osjećajima i nedokučivosti u borbi, u dami i buntovnici na licu. Vidiš kako nije lako sve ponijeti i prikazati i pokazati ovom ograničenom, naivnom i ozlojeđenom "komšiluku".                                                 Mornareva kći

Da li umjesto nedostajanja mog osmijeha ti mrziš mene, jer ti je tako lakše da preguraš noć? Pa se ušuškaš u snove kojima grliš sebe umjesto mojih ramena... Utješiš se piskavim glasom prošlih glasovnih poruka pomoću kojih skidaš minute ćutanja o meni? Misliš li i dalje da si nedodirljiv ako ne diraš u želje koje sam ti poklonila? Hej, drago, milo moje! Priznaćeš, pogledaćeš i progovoriti, i ništa se neće pokvariti u liku tog kog ljubiš u ogledalu svakog jutra!                                                      Mornareva kći

Ne zamjeram više hladne poglede, oluje bez mirisa što ne liče na nas. Ne, nisam više ljuta što se prevrću riječi kao kad laje usamljeni pas. Ne, nisam više ljuta i vjeruj u to pa neka nemam na koži trag, ni u jednoj pori otisak ruke da bio je tu neko odavno drag. Ne želim da vidim, ne hajem više što slijepa hodam sokacima svojim, i dišem, dišem duboko i glasno ne strepim, ne brini, više se ne bojim.                                          Mornareva kći

Džin u ženi sa konfekcijskim brojem kože trideset i osam, pa joj tijesno. Ivice rukava ispeglane po ravnoj crti, koje u mir drže obije ruke. Oko vrata je čipka, kragna koja čuva krik da se ne otme, pa da prošara tvoje iluzije. Da tu, baš ispod ovog nježnog, svilenog bića dišu ogromne grudi. Na malenom stopalima visoke potpetice, taman toliko da ne možes dokučiti ni jedan znatiželjni pogled. I samo naizgled, skoro pa slučajno izmakla su ramena izvan okvira džinovske smirenosti. Podignuta u oblik "ne znam" izgovora, rekla je da neće filzofirati o torbama svakodnevnih putovanja. Sad vidi, da li ti je taj džin nekada spavao u džepu?                                                     Mornareva kći

A da li ja tebe pitam: "Šta ti je?" Primijetio si, ne pitam. Zato ne zapitkuj kad vidiš da tonem, jer nosim svoje breme. Ustanem lakše dok niko ne gleda i ne pomišlja da li i koliko sam slaba! Shvati! Ne pitaj! Moja hrabrost i jeste u tome da ne primijetiš žuljeve u pogledu ka nebu, dok ponosno stiskam zube za kez... A i što bi znao koje šarenilo vlada mojim svakodnevnim pitanjima? Ja znam da nemaš odgovor, nema ga ni u glupom razumijevanju i slušanju, zato samo pokušaj da mi ne zaklanjaš sunce dok stojiš ispred mene i glumiš čuđenje! Moja ramena su manja od tvojih pa ih valjda zato manje bole nepravedni komentari. Smiješno! Ne brini, ne pitaj, ne osluškuj me! Nisam ja jedna od tih koji plačući koračaju i ispraćaju vozove sa perona svojih zagrljaja.                                                        Mornareva kći

Plači, trepni, pogledaj me, da uočim da sam tu, u ogledalu trag. Sa nevjericom prihvatih zadatak. Okružih se sobom kao da je to neki uspjeh. I bio je! Pronašla, među svim izlizanim frazama jednoličnih osuđenih lica, pronašla svoje sićušno ogledalo. A pomislila sam prvo da je slikovnica zalutala među moje šarene neuredne uspomene.                                                          Mornareva kći

Večeras ti ne smeta miris parfema, lupanje potpetica nevješto našminkanih žena i njihov samouvjereni smijeh kojim se javljaju da su nas počastile svojim prisustvom. Večeras kao da nisi ni primijetio da sam konačno svukla kišu sa oblaka iznad tvoje kuće, pa se bakćem objašnjavanjem činjenice da sam u prolazu...                                        Mornareva kći

Sumnjam da smo se sreli. Ma ni ti sa mnom, a ni ja sa tobom. Sumnjam danas. Imam pravo na svoj film, i da iz njega izbacim nepotrebne sitnice. I sad zbilja ne pitaj da li smo bili sitnica.                                               Mornareva kći

Možda ti ličim na težak kamen, što zvoni dok se kotrlja nekom stranputicom, možda. Ili na hladovinu koja će smrznuti sve pod sobom prije nego se smrači, možda. A da li ja bar nekad, makar samo jednom pokazah neku svjetlost koja budi? Da li sam ikad bila radost i pjesma ili svanuće u nekom jutru? Ko sam ja tebi?                                                    Mornareva kći

Bajke izmišljaju ljudi dokoni u svakodnevnici. Ne, ne mislim da su bezobrazno "drugačiji" i ne zbrajam ih u Zmajeve, ali oni su poput šarenih balona. Rijetka su mjesta gdje žive, lete... Kad ih nađeš onda počneš da ih razumiješ, grliš i čuješ. Nije lako biti pisac bajki, niti preuzeti na sebe tu ulogu vazduha pod nebom, ali je puno nade i želja u svakoj "laži" kojom kupaju svoje i tvoje dane.                                                   Mornareva kći

Gospode moj, naš jedini. Sačuvaj sve moje, zaštiti i zagrli ih. Pod okriljem tvoje moći neka dišu, govore i misle. Daj nam svima snagu da koračamo mudri i časni, da svi putevi pred nama budu čisti baš zato što odišu dobrotom i vjerom kojom ćeš nas zadojiti. Molim se Tebi Oče, koji si Otac i mom ocu, a on je sad u Tvom carstvu nebeskom, i njegovu dušu da čuvaš. Budi uz nas, vjeruj u naša pokajanja, umiri oluje kojima se međusobno i kažnjavamo i povređujemo. Dao si nam život - daj nam i moć da te slijedimo i poštujemo.                                        Mornareva kći

Ko su ljudi čarobnjaci? Da li mi vjeruješ, oni postoje? Kad neko uspije probuditi osmijeh na tužnom licu i ozariti dan nakon neprospavane noći. Zamisli samo koja je to moć. Moć čarobnjaka! Kad te jedna izgovorena riječ umiri i utihne panika, nestane strah, onda obrati pažnju da imaš posla sa čarobnjakovim riječima. Imaju tu moć da nas probude, razotkriju, zagrle i omoćaju - ljudi čarobnjaci. Prepoznaj svog čarobnjaka, zagrli i sačuvaj ga.                                                         Mornareva kći

Kad odeš ugrizi se za jezik da ne izgovoriš sve tišine koje su stajale kao olovni vojnici, u nizu, između nas. I ne gledaj u ruke koje su mi dale zagrljaje, i iskrivljene slike nabacale po mojim ramenima. Neka bude mjesečina na kaputima istim onim, koje sam sašila od neizgovorenih snova za nas. Kad odem i ja ću ćutati o zatucanim pravilima, a u sebi ću ti vrisnuti ime, da mu zvuk ne zaboravim a jed da utopim. Kad obujem svoje lila cipele, i ogrnem se ludilom prošlosti ti tada nemoj biti moj, nemoj biti svoj. Ti budi samo muškarac, ja ću biti samo žena, da se bar jednom jednostavno sporazumijemo.                                                          Mornareva kći

Šta to vidiš u meni? Sjaj? Ne, ne... od suze? Neee. Opet tačka. Ironiju koju ispljunem ponekad u šali, u zabludi? Nemoj! Možda ljutite pokrete očima kad se spotaknem o tuđi bijes... Ni to nemoj da gledaš! Zabranjujem. Pogledaj u osmijeh i pamti me po njemu. Širok, radostan i glasan, to pogledaj! A onda znam što ćeš vidjeti: da te volim i sa anđelima se budim.                                                 Mornareva kći

Ništa nije tako lijepo izgledalo kao osmijeh čupavog, neizlečivo ljubomornog pogleda, a dosadnije od izlizanih fraza pisca u meni. Ipak, sudar dvije ličnosti, pocijepanih misli inat ograničenih rođenih egoista... Opet ništa nije uspjelo da uzdrma i razruši viđenja tako tvrdoglavih glava... Kao sučeljavanje priče o tebi.                                                     Mornareva kći

Ne pitaj, ne gledaj. Ne znaš ni djelić moje duše, pa iako misliš da su sve riječi ispisale priču, o mladosti, ljubavi, zagrljajima. Ne pitaj i ne gledaj me. Ni ironično, ni ponosno, ni sa ljubavlju. Jednostavno nemoj. Kao stepenik preskoči moje dvorište i usadi svoje korijenje negdje u zaklonu, daleko, što dalje da ti ni miris u cvatu ne osjetim i ne vidim. I ne pitaj, nikad to "zašto" nije imalo smisla ni želju za odgovorom. Znam.                                                     Mornareva kći

Poželjećeš riječ, bilo koju! Obećavam da usne neće maknuti, dobro, možda u osmijeh samo. Glas ću ugušiti sjećanjem i potrošiti na omiljene stihove zaboravljene melodije. Tražiš i dobiješ - uvijek je tako sa mnom. Ali kad ti jednom ispunim želju nemaš više prava na ono: "Više se ne važi". Ostanimo dosledni u ćutanjima.                                                     Mornareva kći

Čudno miriše ova jesen Miholjska, i trepće naivno bez zrikavaca, rozog mjeseca i tvojih ruku. Ipak, ostavlja trag, u meni, na obrazima, rukama i tabanima. Htio si isploviti, otići, možda i odletjeti. Ostvarenim željama obučem dušu i davnašnje pletenice zamislim u kosi, a nadam se, kao da pouzdano znam pa sanjam i dotaći ću te opet.                                                Mornareva kći

Hajde da se pravimo malo važni. Ti imaš djecu, imaš posao i stan, znači li to da si neprikosnovena? Hajde hvali se opet! Da ponovo čujem kako je savršenstvo sve što ima ikakve veze sa tobom. Slobodno pucaj! O tome kako si naj majka, naj ćerka, koleginica, prijateljica. Lupetaj! Sve sam to već čula hiljadu puta. A onda? Otvori oči, seansa je završena! Sad prelazimo sa bajki na romane draga. Romane koje si ispisala čitko, slovima koja nisi mogla našminkati ni maštom ni željama. Jel vidiš ko si, nesavršena ženo. Zašto se kriješ i plašiš svoje slike? Nisi jedina koju boli, ni jedina koja ima problem, a najmanje si usamljena u nesavršenosti. Naučila?                                                Mornareva kći

Iš od mene! Iš! Halapljivi pogledi tih tmurnih lica! Nestanite! Da se namrgodim možda pa kažiprst uperim put tebe i tebe? Iš! Hranite svoje kokošije duše mojim žitom i sve ove godine me varate. Iš! Ne morate se čuditi, nemojte plakati! Samo idite! Iš! Ja se budim i dišem koračam, smijem se, a vi? Iš! Grabite samo! Iš! U te vaše kućice bez krova sa luksuznim zidinama od gladi. Iš!                                               Mornareva kći

Smije se i kad griješi, kad žvaće i sopstvenu dušu, samo da bi na caricu ličila u magli svog omiljenog grada. I smije se, guta snobovske komentare, jer dostojanstveno je zalupila vrata ulizicama. Opet, smijeh, kez nije ravan a nije ni bučan, bar ne kao tišina koju ti je poslala preporučenom poštom sinoć. Grohoti su za njenim petama ostali i opet ih sprema u svoje potpetice lutanja. Aplauz za našu dragu glumicu!                                                   Mornareva kći

Možda ću i uspjeti da odvežem čvor, da otrgnem sa zglobova sve što su govorili. Rekli su da budem dobra, poslušna, da savijem glavu kad se crvenim. Ruke u džepove da ne smijem staviti jer nije pristojno i da se izmaknem kada prolazim stepeništem. I još, da ne pokazujem prstom na ljude. Poštovanje da pokažem prema starijima, da se uredno zakopčam do brade i zahvalim za svaku lijepu riječ. Eh, šta sve nisu rekli! I ima malo istine u svemu naručenom, i koristi od poniznog stava. Ali najvažnije nisu rekli. Kad praviti izuzetke i koje su to pauze u ostvarivanju njihovog ponosa? Kako gaziti ponosno a ne ponizno? I gdje da nađem svoje snove, to mi nisu nikad rekli.                                                    Mornareva kći

Sačuvaj! Mene od sebe, a sebe od glasnih munja. Sačuvaj! Moje ruke od zagrljaja, pa taj zagrljaj za vječnost. Sačuvaj! Djevojčicu u meni, a mene za ženu. Sačuvaj! Bore kod očiju, a oči za dušu kojom trguješ. Poslušaj...                                                    Mornareva kći

Jesi li i ti odlutao od mene, pa se sjetio da braniš daleke njive praznih duša? Ili si 'pak sluđen prizorom mog dvorišta, zacrvenjenog obraza zaspao, umoran? Gdje si danas kad je bilo bučno ali slijepo, da me sačuvaš i pomiluješ, otvoriš vrata i ogrneš kaputom promrzlu - tvoju nježnost? Da, osjetila sam taj osmijeh, ponosni pogled sad, i odzvanjaju mi riječi: "Bravo mala, tako te volim!" Ipak, priznaj, bio si tu.                                                     Mornareva kći

Ne pišem ti, znaš me! Riječi su postale skupocjeni čokoladni bomboni što sam kupila od teško zarađene ušteđevine ljubavi. Ne pišem ti, znaš me! Koliko sam šarenih papirića već upropastila sa bih danas mogla ovako slatko disati odmor svoje duše. Ne pišem ti, znaš me!                                                      Mornareva kći

Izvini, čime se ti hraniš? Slabostima drugih ljudi? Pa da, to ti pomaže da narasteš u veliku budalu! Najedi se, napij se, svime što grabiš iz drugih pruženih ruku i poklonjenih pogleda. Uzalud, znaš! Ništa od otetog nije tvoje, opet će ti misli ostati gladne a sujeta nezadovoljena. Jednom prazno, dovijeka će ostati prazno ali samo više.                                                       Mornareva kći

Nisam brojala korake kad sam išla ka tebi pa ti zato i ne tražim da mi vraćaš istom mjerom. Sve što sam donijela na dlanovima i u očima sam dosanjala tog jutra kada me probudio san koji jedino još djevojčice razumiju. Misliš li da sam zakasnila za snove i idilično zamišljanje kolektivnog ludila dana koji mirišu na Jasmin? Nisam ja nigdje zalutala, pa ja sam samo preskočila pragove uobraženih i osvetoljubivih ljudi. Ne, ne tražim da vratiš istom mjerom! Nemaš taj talas u grudima, misao o čudima. Hvala i doviđenja.                                                       Mornareva kći

Sreća pa nisi upoznao bol pod noktima i krv u žilama koja peče... Sreća pa si vidio samo uštogljenog vojnika koji se bezuslovno kiti ordenjem dobijenim u ratu sa glupostima ovog svijeta. Naručiću poslednju ceremoniju kada me odvedu na ispovijest, oslobođenje. Znaš ti da sam ja junak, malo cerekalo i čupavi osuđenik pred svijetom staklenih nogu. Znaš ti da... Sve sam kockice svrstala po boji i veličini, nisam odustala od traženja "izroda" u njima ni dan danas.                                                           Mornareva kći

Ja sam se rodila onda kada me je obasjala zvijezda tvog Sunčevog sistema. Kad si zagrlio i pripitomio oskudno odjevenu dušu pa je ušuškao na svoje grudi, da tu diše i razvija se.                                                         Mornareva kći

Noćas mi fali taj mali mislilac koji opali šamar i okrene "novi list". Gdje li je ušunjao svoje pametne oči, pa je zaboravio da se poigra sa klikerima u mojoj glavi? Vrisak! Ja! Staklo zamagljeno od daha! Ruke! Molitva! Na kraju pero na papiru i poneka onijemljela želja što se klizajući vuče mojim godinama.                                                       Mornareva kći

Plači, trepni, pogledaj me, da uočim da sam tu, u ogledalu trag. Sa nevjericom prihvatih zadatak. Okružih se sobom kao da je to neki uspjeh. I bio je! Pronašla, među svim izlizanim frazama jednoličnih osuđenih lica, pronašla svoje sićušno ogledalo. A pomislila sam prvo da je slikovnica zalutala među moje šarene neuredne uspomene.                                                          Mornareva kći

Zahvaljujem na neprocjenjivom dvorcu koji si mi ostavio, znao si da ću živjeti u njemu nakon što odeš. Svaki kamenčić, od temelja pa do vrha - sve do ove pobjedničke zastave što se viori, sastavljen je od osmijeha i vjere da dobro pobjeđuje. Svi su te gledali kako gradiš nečuveno remek djelo koje nisi zaogradio jer im nisi želio uskraćivati pogled za primjer, na nepregledne ravnice ljubavi koja je jedini okvir dvorca sačinjenog svojoj djeci. Ponosna na dvorac tvog ljudskog postojanja,                                                          Mornareva kći

Kao slinavo dijete što se bezbrižno igra u pijesku i pokušava sagraditi dvorac, tako i ja, uz osmijeh, gradim, savijam i oblikujem svoju sliku o tebi. Da li misliš da je lijepa? Ja mislim da sam te nenamjerno uljepšala, tako što sam poravnala tvoj ponos, raširila zagrljaj i spustila nosić da bolje možeš vidjeti pred sobom. Kažeš da je bolje ovako? Pa naravno lijena budalo! Tako te ja vidim!                                                     Mornareva kći

Nikada nisam imala pokvarene voziće ni haljinice žute boje, nisam uprljala ruke u pijesku kraj kuće. Nisam padala, plakala, nemoćno pljeskala. Bez samoće, bez ljutnje, bez straha u naručju tih divnih ruku sam odrasla. Zato, sad, bez tog naručja... Imam pokvarene prečice sa kojima se borim, a haljine šušte, neoblačene vise u ormarima zamišljenih igranki. Rukama se hvatam za svaki dan u molitvi. Sad umijem da padam, nečujno plačem, zbog dokučenih samoća, ljutnji i straha.                                                        Mornareva kći

Nešto sam htjela upitati nedovršene snove i baciti karte pred životinje gladne suza, pa se povući pred tom bodljikavom žicom što mi namiguje i prijeti kroz prozore. Ipak, nisam se spotakla u toj sekundi, valjda, zaljubljena u zidove mojih želja.                                                       Mornareva kći

Mislim da nikada u životu nisam obećala da ću doći na vrijeme, pa je možda zbog toga i moja večera uvijek ostajala hladna. Nisam ni tražila da mi obećavaju dok smo se zajedno smijali valjda zato sama sastavljam komadiće čarolija, koje kao oblog stavljam na čelo. Počeću da obećavam, da mi bar manje bude žao propuštenog. Uloga ludaka će mi obući radovanje.                                                           Mornareva kći

Bez uvoda, bez maštanja, bez pogleda. I rekla bih, lako kao maslačak, nošen vjetrovito brzim pozdravom. Otišao je poslednji mislilac mog života. Ljubav moja, ljubav njegova, nijemo je spustila dlanove na oči poslednji put. Hrabro, ma... najhrabrije smo spustili obrve do brade. Mornaru moj, volim te! Mornareva kći Ana A. Ičević Vuković