Možda ću i uspjeti da odvežem čvor,
da otrgnem sa zglobova sve što su govorili.
Rekli su da budem dobra, poslušna,
da savijem glavu kad se crvenim.
Ruke u džepove da ne smijem staviti
jer nije pristojno i da se izmaknem kada prolazim stepeništem.
I još, da ne pokazujem prstom na ljude.
Poštovanje da pokažem prema starijima,
da se uredno zakopčam do brade
i zahvalim za svaku lijepu riječ.
Eh, šta sve nisu rekli!
I ima malo istine u svemu naručenom,
i koristi od poniznog stava.
Ali najvažnije nisu rekli.
Kad praviti izuzetke i koje su to pauze u ostvarivanju njihovog ponosa?
Kako gaziti ponosno a ne ponizno?
I gdje da nađem svoje snove,
to mi nisu nikad rekli.
                                                   Mornareva kći






Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

BILA JEDNOM JEDNA BAJKA

Слика
Bila jednom jedna čupava glava koja nije voljela da spava slijepo sluša svoga miša, nikada lutke od pliša. Tvrdoglave kike mirisale, tetke su joj pjesme pisale okicama lutala i živahno šaputala...lutala mala čupava glava. Od prvog koraka skakutala, plesala, ručicama pljeskala i brzo je raslo to maleno plavo čudo tvrdoglavo. Imala je jednom jedan skriven san, samo njoj znan i živjela ga je svaku noć, svaki dan, mala plava glava. Bila je idila u pogledu njenom zauvijek snenom, ponosno je nosila sa sobom sve što je naučila. Bajku je čuvala, onu što je pisala, sa kojom je disala koju je voljela i za koju se borila mala plava glava. I bila jednom jedna bajka, koju joj je ispričala majka. Živjela plava glava bajku bez kraja maštom je zalivala i sa njom disala. Kao što je bilo i u bajci kad su je podilazili žmarci sanjala je san prije nego i svane novi dan, borila se za svaki sunčan dan i neostvaren san. Bila jednom jedna bajka, gledala je iz prikrajka i plakala jer je bil...
Прикажи све

OPROŠTAJNA PJESMA

Слика
Kako sam se samo usudila očekivati te poljubiti i nazvati svojim svaki trag u noći, dodirnuti prazninu daljine i pomisliti da čarolija ne nestaje i ne može proći? Koliko je jeftin svaki prosuti pogled pa da ne vrijedi minuta ćutnje ni sna, dadoh sebe kao poslednju nadu a izgubih ono mršavo i prividno Ja? Zar toliko da boli siromašan san i ne ostavi trag kao kap na papiru, platiću dušom osmijeh ni jedan ostavljam ljubav nek' počiva u miru.
Прикажи све

JEDNOJ HRABROJ ŽENI (ZA ROĐENDAN)

Слика
Hrabrost je biti sam, sa teškim torbama u rukama nažuljanim od silnih zagrljaja, hladnim od tereta neizvjenosti... Hrabra ženo! Tvoji koraci ne odzvanjaju u tišini rođenog smijeha i opet si mudra i gorda ... nemilosrdna prema sebi samo. Volim gledati kako kao vitez svakog dana šamaraš sumnje i smiješ se istini u oči, namiguješ joj kao da je san, kao da te strah nikada nije uštinuo. Hrabra ženo! Ponovo si nježna i ponovo se klanjaš svojim ptićima, pričaš im bajke, nježno plivaš po izmišljenim pričama, a znam da nisi ni sama sigurna kako da sačuvaš te svoje klimave slike za njih. Hrabra ženo! Ostalo ti je još puno onih vragolastih zvijezda u očima, i želja koje čekaju da ih otpakuješ i počastiš sebe svim iznenađenim lutkicama djetinjstva, mudrostima iskustva, čarolijom zasluženih nota. Hrabra ženo, srećan rođendan!
Прикажи све

IZ POČETKA

Слика
Htjela bih iz početka da krenem, jutros da budu nepoznate ptice i ulica koju gazim da obuče odijelo - svoje čisto dječačko lice. Da iz početka upoznajem te čudake sa neba koji su sada u blizini da ih ne vežem za srce ni dušu, da se ne divim neznanoj suštini. Kao da nikada nisam ni bila u vodi, gazim kroz nju i stopala hranim sunčevo svijetlo i njegova toplota da ne budu sve čime se branim. Hoću da iz početka gledam u noć i da se pitam što su to snovi i što je taj osjećaj što suze rodi a opet sa tobom kroz dan plovi. Kao da nisam ni čula muziku, iz početka hoću da slušam polako ariju satkanu od nota, tananih riječi koje ulaze pod kožu lako. Hoću da preskočim sva silna upoznavanja osobina nebitno bitnih  na početak neka se vrate i zaključaju u duše svojih ostvarenja sitnih. Najbolje bi bilo da iz početka učim o sebi, drugačije da život ljubim, kako da padam kada poletim, i naučim da ipak jednostavno gubim. Pa rekoh sebi sve želje u bradu i odlučih iz poče...
Прикажи све

"VELIKI" MI I "MALE" STVARI

Слика
Teško je odreći se drhtanja ruku i trepkanja u mraku, pognutog pogleda u trenutku kada znaš da te gleda, pa ni znojavih dlanova kojima šapućeš da se smire... Kad srce lupa jako da pomjeri šal razbacan oko vrata i po grudima. Osuši ti se grlo, a na oči krenu neke čudne suzice. To nije lako zaboraviti, to se ne da dosanjati. Zaboli vazduh koji halapljivo dišeš jer te stid i potpeticama lupkaš o pod da zveči u ušima, samo da manje čuješ svoju pijanu dušu. Toga se nećeš lako otarasiti. Ma, cijelog života nećeš moći. Kako okrenuti leđa i hodati u suprotnom smjeru od momenta gdje si bio tako važan - čak i sebi, sa mjesta gdje si u tim tuđim očima bio savršen? Sada razmisli da li smo samo sebična stvorenja koja nisu spremna živjeti bez ovih povlastica i luksuza ili smo ipak suviše "veliki" da bi se u ovim godinama dokusurili ovako "malim" stvarima koje život znače?
Прикажи све

ZA MOG MORNARA

Слика
Mornaru moj lijepi, Dok tumara mjesečina ulicama tvog mora ti je i ne vidiš. Umoran si valjda i od bura, oluja, hladnih talasa, pa čak i od samog svitanja. Izvini što nisam čula kad si spustio sidra i bacio u vodu da trunu mreže osmijeha urođenih na licu. Nisam na tebe takvog navikla. Zašto žuriš da odeš od naših zagrljenih ljubavi.  Zbog tebe sam zavoljela mornare i njihove čiste bijele pantalone, kragne koje ne uspijevaju savladati ramena, pa mi se uvijek činilo da ne postoje veći i odvažniji ljudi od vas.  Mornaru moj umoran si.  Ti umoran a ja... Rekla bih nemoćna. Ja tebe ne mogu nositi na leđima i u rukama kao ti mene što si, a ne mogu poklonom obrisati drhtanje i strah. Divim se mornaru sa velikim trepavicama. Ponosim se njegovim mirnim morem i brodolomima. Pjevam njegove boemske pjesme što grizu srce kao rđa brod.  Ti zauvijek mornar, ja zauvijek mornareva kći!
Прикажи све

ZA MOG MORNARA ❤❤❤❤

Слика
Jesi li ti nekada plakao, makar i krijući se od svijeta? Da li si bez nade skupljao mrvice svoje hrabrosti razbacane po trotoarima snova? Koliko je bilo teško na ramenima nositi teret heroja? Kako si uspijevao donositi mi ispunjene snove u šakama? Zašto si brojao sa mnom svaki uspjeh i neuspjeh sa istim ponosom? Znaš li da si otišao kao poslednji mornar sa mora mog života? Osjećaš li sada suze kada kliznu niz lice, vrat pa se slupaju u prazan zagrljaj? Vidiš li žute bukete koje donosim svakog dvanaestog u mjesecu? Bezbroj je ovakvih pitanja na koja sama smislim odgovor a ti se opet mangupski smiješ i gledaš malu kći.
Прикажи све

A ZA MOJU KOVRDŽAVU...

Слика
Kovrdžavo moje osjećaš li da te zovem i da ti šapućem večeras o svemu što se ćuti? Ti si tu, znam i osjećam! Čitaj sada između redova svaku moju misao kao i uvijek. Znam da nisu potrebne ni ove riječi ali nekako mi same lete, pa se brbljaju, brbljaju... Kovrdžavo moje! Kako je neobično ovako ti se obraćati... i da, uopšte nije loše u poređenju sa tim kako je bezobrazan osjećaj da si daleko stotinama kilometara koji mi se plaze u lice. Smiješ se jel' da? Bezobrazno maleno kovrdžavo moje! Prilično davno bješe da su se sve urokljive kletve okrenule i pokazale prstom u nas, pa samo da ti javim, saznala sam večeras, nije trebalo pustiti u dušu da uđu i potruju nam vjeru. Ipak sam sačuvala onu paperjastu priču o malim princezama da nam je ponovo čitam kada mi dođeš ili kada ti dođem. Kovrdžavo moje lijepo! Opet ću da ti javim gdje sam sakrila naše "zlatnike" a ti čuvaj tu moju tebe, i poljubi zvijezdu za laku noć!
Прикажи све

NEKI ČUDNI LJUDI

Слика
Da li smo ikada spremni da odlučimo a da ne preispitujemo koliko smo u pravu? Koliko je potrebno riječi za pozdrav...za zbogom jednostavno? Kako smo koračali bez predrasuda dok smo bili djeca a sad kao veliki, umni i načitani ni korak bez sujete da napravimo! Kako je to i svemir zastrašujuće veliki a nije nam ni ispod nokta bio dok smo ljutito gurali ljuljaške i čekali svoj red za uživanciju? Pa... Kako su maleni leptirići ušuškani u svoje fantazije izrasli u ove čudnovate mašine koje samo dišu? Tako što smo zloupotrijebili vaspitanje pa ga poistovjetili sa slabošću, ljubav nazvali naivnošću a prijateljstvo pretvorili u glupost. E tako, baš tako smo ostali bez svega!
Прикажи све

ON I JA

Слика
Namrgođen a lijep. Tamnih očiju a sjanog pogleda. Grubog glasa a nježnih riječi. Snažnih ramena a blagog osmijeha. Mangupskog hoda a dječijih koraka. Pa i on je otišao u vječnost. On nijem a ja u vrisku. On nemoćan a ja grizem svoje ruke. On leži a ja trnem na zemlji. On zauvijek a ja čekam. On Mornar a ja Mornareva kći.
Прикажи све