Bila jednom jedna bajka - Ana A. Ičević Vuković

Opet taj Decembar što se teško žvaće sa gomilom nakita se kinđuri pred svima,  gledam ga prezrivo što zavlači nos kao da zna sve, i on pravo ima. Ime mu je ružno, pa i ono zagrebe po tijelu zariva nokte i vrišti glasno, žigoše dane svojim mrazom ljutnje dok se prozorima ruga jasno. Galami na mene čim otvorim oči i duva u staklo svoj lukavi film prosipa stidno kao pahulje kasne tragove smijeha što liče na dim. Gordo posmatra čak i kada odlazi da li je ostavio na leđima stihove, šapuće drame o kojima svi ćute i preziru ih jer ne žele biti njihove. Kreni već jednom i stani u red već si došao do kraja ove etape, i vrati se opet ali nasmijanog šešira sa radošću neka te dožive i prate.

Oduvijek najteže, nekako osvetoljubive, za ranjavanje učestalo muški važne. Mudro ili naivno postavljene ispred mene al' nikad ni tuđe, vrckaste, ni lažne. Kada ih izgovorim kao da su nijeme nesvjesno ih razvlačim i uzalud pijem. Suočavam ih sa ćutanjem koga se plaše a te što prežive - iza njih se krijem. Odlutaju dok ih šminkam za šareni dan i liče na zamišljeno veselje bez datuma. Teško ih zamolim da ne crtaju krugove i ostanu bar večeras za mojim vratima. Ali smiju se, valjda od tišine kojom sjaje i upijaju kao da su žedne rušenja snova, serviram ih i večeras na stolove ponosa da naslikaju čarobna jutra potpuno nova.

Ne umire se odjednom, uz tople ruke na ledenom čelu i samo onda kada srce prestane da udara i lupa... Umire se sa svakom suzom po malo, neprimijetno kad se dan u snovima više ne kupa. Postepeno nerazumno kidamo od života dok u sebi grčimo riječi od noža jače, i ne grlimo sebe za utjehu, za nadu... Umire se tiho sa dušom koja boli a ne plače. Iz temelja se odumire, dakle, samo na početku, dok još snažna mladost glavni vodi rat, ćuteći brani pošteno prekorene želje koje je izdaju kao da joj nisu ni drug ni brat. Zato nam je uvijek malo života, malo dana za bal, za koprcanje pred medaljama i ordenjem dana. Pa ne plači, ne trči da od noći praviš zoru a da ne ostanu ožiljci od dobijenih rana.

Čas prije smo odrasli i odrekli se kičastih priča zaronili u šake lice ispred svakodnevnih ludaka, obrisali suze maramicom smutljivih ponosa pa ubili u sebi svakog djetinjeg, naivnog junaka. Gdje nas to vode duga razmišljanja u zoru što ćuti dok polu-odvažne pertle vežemo oko nogu, za sjaj, a naši heroji djetinjstva u borbi sa životom gube godine što su pobjegle od njih u prošlost - za kraj. Da, podmećemo albume preživjelih sitnica sa slikama naivaca čupave kose, prćastog nosa, shvatamo da smo već odmakli od djetinjstva gdje nije postojalo razočarenje zbog ponosa. I da li smo dorasli zadacima odraslih ljudi što spremno kao vojnik čuva stražu noću u šumi, pa i ne baš, mislim da nismo dovoljno stari i mudri bez suza, bez straha, da ne cvokoću zubi.

Jedini kralju koji postojiš na ovoj mojoj planeti staroj pune trideset i četiri godine, možda nisi ni znao koliko si učinio da probudiš sve lavove spremne za borbu u malenoj ručici koju si othranio. Tako lako si crtao osmijehe i gajio hrabrost za mene. Poklonio si tu svoju kraljevsku krunu da bude samo moja vodilja u svim noćima kad i mrak okrene leđa. Kralju moj hvala ti! Tvoja kraljevska snaga je bilo moja nesalomljiva hrabrost kojom sam prkosila svim krezubim babarogama straha. Kako si samo uspio usaditi sva čelična vjerovanja i uvjerenja koja sam svih ovih godina nalazila kod malo ljudi? Koliko si izgubio svojih dvorskih luda zato što sam ih ja prezrivo gledala? A onda si samo jednom skrenuo pogled sa mog šarenog svijeta sačinjenog pod tvojim okriljem, dok su oluje samoće šaputale o nedostajanju. Tada su se srušili temelji i popadali stubovi, okrvavili se moji dlanovi i stopala koje sam vezala konopima razočarenja. Znaš li koliko sam vremena provela...

Dakle, ne pitajte me više zašto ne volim putovati, gaziti zemljom koju nisu ljubili moji preci i diviti se tuđem plavetnilu neba. Meni je dovoljan ovaj grumen dvorišta što još miriše na jabuku koju je posadio moj đed. Ne mogu ni da zamislim koliko su tuđi vjetrovi puni bijesa dok sa sunovratom kruže nekim dalekim morima. Moja je kuća u tom dvorištu kasnije sagrađena, ali toliko se srodila sa zemljom obrađenom hiljadu puta, da po nekada pomislim da je izrasla iz nje. Kažem vam, nije važno skitarati svijetom. Važnije je cijeli svijet naslikati tu, kraj svog izvora u svojoj šumi. Pa da, i godine brzo odglume svoje uloge dok brzopleto recituju lekcije što se teško uče, ali... Tu gdje je moj otac ostavio poslednju snagu, tu je moj dom.  

Ruka koja će me zadržati kada krenem i stisnuti da zaustavi u hodu bez rata, ne postoji ili jednostavno nema snage da mi zalupi pred nosom ponosna vrata. Ne postoji snaga da se za mene troši ili ja imam previše želja za tuđa leđa, pa se teško nosi moj kofer od snova kada se slatko smije i počne da vrijeđa.  

Predajem se, dižem bijelu zastavu danas! Predajem se u svim bitkama koje sam vodila protiv ljudske i neljudske ljubomore, za razum i razumijevanje koga više nema. Uzalud je trošiti đonove skupocjenih dana da bi se dokazala u pravom svijetlu i liku, dok ćuteći plačem zbog loših procjena, loše odraslih ljudi koje nosim na rukama. Predajem se po prvi put, i zastajem! Nisu mi prepriječili put strah i nepovjerenje jer, njih sam odavno sahranila u noći bez mjesečine. Više ne vidim da je korisno zagrliti, ne osjećam da sam probudila misli, i zato, predajem se!

Često se u grudima pokupi ta mukla tišina koja lomi, često se osjeti nemoć koju imaju samo odrasli ljudi. E baš tada ja pomislim da si mi napravila veliku štetu! Sada se pitaš kakvu jer, ja sam tvoja duša i tvoje oči kojima si udahnula život, ja sam tvoj lik u ogledalu... Šteta je što se tako dobro vezujem za one trenutke kojih je bilo više nego zvijezda, onda kada si me toplim rukama hrabrila i vodila u novi dan. Učinila si da se osjećam voljeno, oblikovala si neku čudnu snagu u mojim tad još malenim grudima. Lako si znala izabrati riječi koje u šaptaju tješe biće i kada plače i strepi. I što je tu štetno rekli bi svi, pa čak i ti. Objasniću ti, tiho, jednostavno da ne zaboli ni tebe ni dane u kojima si bdila nad mojim temperaturama, kijavicama, posjekotinama. Krenem ja svojim putem, naravno, uz tvoj blagoslov, ali nisi uspjela sakriti svoje suze od mene. Ni tada me nisi oslobodila od topine zagrljaja kome se želim vratiti u svakoj sekundi, a oprostile smo se! Zahvaljujući tebi sam ...

Ako si uopšte i bio na ovom svijetu... A nisi! Samo si se teturao po trotoarima svakodnevnih fraza bez namjere da čuješ što su ti direktno govorili. Ako si uopšte i progledao u ovom svijetu... A nisi! Žmureći si varao mostove na rijekama iskušenja salivenih preko litica od glupe amnezije. Ako si uopšte i govorio o ovom svijetu... A nisi! Ćutke si ispričao radoznalosti dana, i noći, zajedno sa željama koje se privijaju na dušu pred san. Ako si uopšte i disao vazduh ovog svijeta... A nisi! Grlio si samo prazan prostor hodnika samoće u kojima si vaspitano vezivao ruke u džepove straha. Ako si uopšte... A nisi! Nisi ni postojao u ovom mom ringišpilu koji zove samo hrabre i čelične pristalice života.

Da li daljina, ta ohola kraljica sa krunom od zlatnih kilometara prepričava kao bajke satkane od sedefastih niti sjećanja, naše nikada uokvirene dogodovštine koje dišu za vratom na svakom koraku pa i u poslednjim ćoškovima sekunde? Svojom hladnom šakom nas gura od ovog DANAS u SJUTRA i svoje dvorske lude šalje da nam se smiju u lice, dok ona ponosno cvrkuće o ponovljenim, već viđenim ilustracijama omalovaženim i iskrivljenim zbog stalnog očekivanja. I opet u svom stilu, kraljica zanosno jaka i vedra raste i sija, sve jače i glasnije manipuliše kišama, dok iz nas protjeruje urođenu hrabrost kao da je samo ona ima pravo slikati. Čuvari raspoređeni po svim vidicima prošlosti svojim štitom zašivaju i najmanji tračak svjetlosti koja nas kao prašinu vrati u zamkove davnih klišea teško urušenih od uzaludnih pohoda na osvajanje.  

Ne miriše na dobro ni jedan jedan odlazak jer polomi dušu u hiljadu komadića prazan zagrljaj, kada je gurne sa stepeništa smijeha da se rasprsne o betonski pločnik ponosnih cicija prošlosti. Ostavljamo ulice da mirišu na druge poljupce a drvored da pozdravlja u svitanje tuđe ruke. Ostavljamo za sobom ljude, i one sa kojima smo odrasli, one koji su nas učili da hodamo... Da, jezivo je ostavljati! Tužan pogled psa lutalice kome smo bacili poslednji zalogaj još uvijek tople kiflice, i mjesečinu koja se smijala našim molitvama svaki put kada smo navlačili zavjese na prozore. Ostavimo kao da se nisu ni desile sve želje, vežemo ih lancima tamo gdje su i rođene da uvenu i ne zovu više nikada. Ostavljati je teško ali ipak... Ostavljamo! Svakog dana riječi koje bole, čak i one što liječe, minute prosute po koži na kojoj su nacrtali bore. Ostavljanje je rastanak od sebe zato tako boli, jer cijepa od nas onaj vazduh koji se diše i ostaje nam sve manje tog prostora u kome smo...

Milje poljubaca utkala u to maleno biće i udahnem duboko, čvrsto grlim, treperim! Imam svijet! Moj najljepši svemir! Koliko je samo zvijezda zasijalo na mom nebu večeras pa mi namiguju i pjevaju uspavanku za anđela. Neobjašnjiva iskrica veća od najvećeg zagrljaja leti sobom a ja se smiješno saplićem o nevinost tih malenih tabana. Svi ciljevi su dostignuti u tom mirisu svilene kose koja se lukavo i nenametljivo povlači po nosu. Više od sebe, više od svog ljudskog roda se voli samo ta trepavica spuštena ka nosu i malenom obrazu, taj drhtaj sklupčan u naručju mog života.

Hvala ti! Ne za to što sam ostala da čekam dok se cipele poderu, već što sam tada naučila što je stpljenje i koliko ga imam! Hvala ti još jednom! Ne što sam bila usamljena u gužvi ljudi koji su zveketali dlanovima već što sam pronašla izlaz ka putu sa stvarnim ciljem. Hvala za ... Polomljeni ego koji je bio teži od mene, ružniji od crnih ptica, pa me grizao kad god sam spustila dlanove da dotaknem zemlju. Nikako dovoljno da ti zahvalim! Za onu ironiju u ignorisanju koja je muklo dotukla već pohaban san ali baš ona je nacrtala sve moje snove na tabli prošlosti. Hvala! Ne za suze koje su kao ledena ljetnja kiša osule paljbu, jer su mi ugrijale divlju dušu koja je ispustila krik na umiranju, pa su se u novoj zori rodili pitomi čuvari hrabrosti. I da, najveće hvala ti dugujem! Za najdužu priču izrečenu ćutanjem, kada govori samo namrštena brada, jer po prvi put znam kada je vrijeme da se ne okrenem pa ni svoju sjenku da ne poznajem. Hvala na riječima, smijehu, hvala za...

O čemu se to ćuti dok se inje suza skuplja po trepavicama pa se guta kao poslednja kap želja da zaboravimo tu robiju? Jesu li to oni dani kada smo činili uslugu sebi i drugima tako što smo izgubili bitku vijeka sa sobom u dvoboju? Stisnutih šaka i podvijenih stopala o čemu se ćuti kada zakuca ekser blijedi jutarnji vjetar u čelo? Jel' osjetiš tada i ti da se i ćutanje probudilo sa tobom i nastavlja opet korak po korak tamo gdje je počelo? Ma znam ja o čemu se ćuti al' ne znam zašto se ćuti, možda zato jer ne želimo da nam u ušima zviždi ta balada. Znam da je tužna lekcija koja nas je othranila ali rekoše da je ćutnja vrednija od svakog zlata. I nikada se ne rodi ta priča o izgubljenom i dobijenom, o svemu ćemo pričati al' ne i o tome o čemu se ćuti. Uskratićemo djetinjstvo, mladost, dane odraslog čovjeka da zapišu u slikama, bojom misao koja se pamti i sluti.

Skupocjeni sat kuca na nježnoj ruci i odbrojava potpuno proste trenutke u kojima ništa bogato i neprocjenjivo ne zasmijava ti osmijeh i pogled. Sirotinjo moja, poljubi mjesec ili sunce, opeci se o kamenčić želja slobodno. Prodavnice sa izlogom sreće ne postoje, koliko god da novaca nosiš u džepu osim ako još uvijek nisi u zabludi oko onog pitanja što je to prava sreća. Sirotinjo moja, pogledaj koliko su bogati ovi što drže te male ručice oko vrata. Ne možeš platiti da nekom nedostaješ, da te sanja, preklinje da ostaneš tu, i podijeliš poslednji gram nježnog ljuljanja u postelji svježeg poljskog cvijeća. Sirotinjo moja, probaj da osjetiš da još neko postoji i diše tu u blizini kraj tebe. Skupe su samo suze koje padaju, bez obzira da li su tužne ili radosnice, osjeti ih jednom, dozvoli im da ti oplemene to lice ukočeno od gordosti. Sirotinjo moja, zagrli svako jutro koje te probudi bezobzirno i naivno. Tajna je u očima i rukama, pusti ih da vide i dotaknu i ružu i njeno ...

Ne kradi sekunde od dana kome nisi ni dorasla. Jedino što treba i možeš je da odeš u svoj svijet, sagrađen od sopstvenih slika koje si ukrasila srebrnim nitima snova. I uvijek, baš uvijek, kada postane tijesna cesta i drvored u parku, ti se vrati malim, ušuškanim i samo tvojim zidinama. Zagrli svaku vjeru koja tamo miriše kao jorgovan i strpljivo ih zalivaj svojim iskrenim željama. Što je najvažnije, vraćaj se stalno, a ne samo kada krene rat sa dobro poznatim nepovjerenjem.

Čime kupuješ slobodu od zidova nemoći i usamljenih trzaja u noćima koje počinju da liče na staračke pjege mjesečine, i koliko te košta taj oronuli pogled ka pašnjaku tuđih svitaca? Pošalji i meni koju mrvicu zrelih misli koje privijaš preko očiju ako i njih ne trebam platiti bježanjem u drugačije svjetove u kojima ostanem kratko, kao slijepi putnik pred davljenje.

Ne brukaj se više pred sopstvenim čudovištima mašte koje nosiš kao ordenje okačeno oko zglobova na rukama, tako što ćeš pričati bajke o iskustvima i savjetovati uzalud da samo hrabri umiru sami i u mukama. Ne trudi se da soliš pupoljke ruža od čežnje i stiha svojim treptanjem u prazno i dignutog prsta, uz izgovor da je stajati na zemlji čvrsto kao drvo jedino što treba tvoja ljudska vrsta. Do kada ćeš poricati da je ogledalo ćutalo o jezivim suzama što se gutaju i kriju, bole, i ućutkivati zagrljaje, ludačke osmijehe svih koji te trebaju, onih što plaču kada vole.

Nije bilo prilike za poslednju riječ koju sam ti kuplila te noći valjda zbog straha u grudima i nestrpljivih pitanja, nisam istrgla tu poslednju snagu da progovorim glasno da trebaju mi naš smijeh i zagrljaj za bolja svitanja. Nisi imao snage i strpljenja za crtanje po licu i bradi svih osmijeha i mrštenja za moje bezbrižno ludilo, prošli su minuti u ćutanju i stiskanju zuba a ostalo nam sve što nas je nenajavljeno čudilo.

Nisam se odavno igrala ni riječima za vjetar da ih odnese dalekim planinama na dar, nisam izgovorila ni poljubac kisjele iluzije jer nije me probudila ona njena čar. Negdje sam izgubila nadanja za ptice a trebale su da proslijede tu milost za mir, uplašila me i slutnja da sam zamijenila dušu za kameno lice, njen jeftin hir. Nemaštovitim mislima nisam dala boje ne želim da ih držim na izlogu bez straha, ćutim korake koje sam potrošila i prosula ih vazduhom poput praha. U pijesku dvorce sama sam gradila a talasi su mi prevarili pjesmu i vid, vjetrovi sumnji i kiše od samoće potopili su svaki nedorečeni zid.

I tako korak po korak, ponovo gazim puteve kojima sam već gutala prašinu, dok namigujem i osmjehujem se cipelama većim za broj ili dva... Razgrnem grančicu straha koju sretnem u hladu šumovite tišine, uštinem se dok zaboli da sebe ućutkam. Znam - mogu to ja! Iz minuta u minut prestaje nepovjerenje da cvjeta i sije gusti mrak, glasno se smijem i gazim vodu koju čuvaju lokvanji od nade, satovi izgubljenih očekivanja umuknuli su u horu, istim ritmom ruke sam pružila ka prosjaku misli koji reče da su slijepe pravde. Nije da ne vjerujem u vjetar snova, ali on je valjda od mene odustao i ostao za leđima u zagrljaju lažno sjajnih i tuđih obećanja Sad se nosim mišlju da sahranim slike u zemlji heroja bez snova bez prošlosti, slijepe, koje nisu ukaljala bijedno ljudska osjećanja.

Još jedno ćutanje je otćutano i odlijepilo usne u uzdah, skrilo milostinju zašivenu na grudima kao teška drvena vrata koju je ubila kiša slutnji i promašenih predviđanja. Zaspalo je i neženjeno oplakano čekanje tvrdih oblaka spremnih za napad na sujetu i blatnjavi svemir želja.

Mislim da sam čula izgovoren stih, Desankin je bio... "Bor" je prilično lijepo zvučao, ljepše nego ikada, a onda je krenula ta lavina misli i straha od čuda. Riječi ipak, znaju biti slikovite, bajkovite, darovite pa pokloniti osmijeh prezačinjen nepovjerenjem. I tako kreću moji neočekivano važni stihovi kojima obasipam i najsitnije djeliće sekundi. Po nekada im namjerno izgužvam lice da ne sijaju zarad straha ili možda bolje reći sebičnog straha, a često ih grlim i dajem važnost kakvu neće ni zaslužiti kojom se neće dičiti i hraniti... Onda se jedan Laza, baš onaj koji je odustao od sebe potrudio svojski da mi zatvori prozore ka tebi, i nazvao me njenim imenom L. Ništa, sitnica rekli bi, to su samo stihovi. Ipak je to bilo propalo književno veče, koje nije bilo organizovano i najavljeno a imalo je tu mnogo toga da se kaže. Pod reflektorima smo se zbunili i zanijemili publika se nije razumjela u poglede bez riječi, bez aplauza sam dala završnu riječ, i ti ...

Toliko ih je izgovoreno uz osmijeh i suze, prošaputano, napisano, uz vrisak otrgnuto! Samo su po nekada bile istina, po nekada lažne ili umotane u razne izgovore za kraj. Kako su znale i zaboljeti kada se razumiju ili probuditi uz tople ruke na obrazima. Niko nikada i ne može upamtiti svaku izgovorenu ili pak svaku koja mu je bila upućena. Koliko njih je značilo sasvim drugo od onog rečenog a da nikad nećemo ni otkriti da je tako. Čudni su to i varljivi magični nestašluci samo ih treba preživjeti. Neslućena igračka kojom kažnjavamo i nagrađujemo kojom se štitimo i predajemo,  zbog koje cvjetamo ili rđamo. Sve su moćne na svoj lukav način, ali jedine surovo iskrene i snažne su one progutane prećutane u poslednjem djeliću sekunde, jer nosile su sa sobom najviše od nas. Ostavili smo ih nijeme i skrivene, najbolje zapamćene i skupljamo ih poput ličnih pečata za samoću, svjesni da postaju naše željne protivnice spremne da ugrizu svaku sekundu...

Umjetnost da ispletemo tu mrežu od života kako priliči, možda nam je data u genima na samom rođenju, pa iako smo je iskrivili raznim gubicima, strastima, porocima, iluzijama ili pak jedinstvenim željama. I nije svako istog talenta, nemamo svi ista oruđa za rad, niko nije dovoljno uvježbao tehnike - bar ne na samom početku. Zato, hajde da ne zamjeramo na promašajima u procjenama i teškim potezima koji su rezultirali nepravilnim linijama. Svako jutro u kome osvanemo dodamo još jednu crtu nadojenu neprocjenjljivim iskustvom, pa naš život, naša mreža dobija svoju ličnost koju nosimo na licu.

Samoća je najjači sudija i učitelj, najiskreniji govornik i ratnik. Ona ne plače nad našim ranama da što manje bole... Samoća prosipa so po svakom krvavom pitanju sve dok ne potrošimo i poslednja zavaravanja da dalje ne može. Najbolji prijatelj koji surovo i bezobrazno ucjenjuje i pogled nam tjera na sopstvenu dušu dok ugrize, zatim nam otvori vrata, metalna, teška, rđava, ali ona samo naša. Samoća! Gospođa samoća od koje svi bježe - pa i na samrti, trenutak gdje oslobađamo sebe i od "sopstvene" ličnosti.

Odlučila sam! Ja ipak vjerujem u snove i sve ono što nam oni govore i daju i neću posustati u nadanjima zbog nestrpljenja. Da! Moji su - puštam ih da šapuću i traju! Znam, sigurno znam i vidim da lete sobom svi mirisi satkani od maštovite crtane priče, potisujem se ispod svake izgovorene vjere da postoje ljubavi i da jedna drugoj liče. Volim ja biti naivno pregažena hrabrost tu ispred iskrzanih bajki pred san, zato ne bježim ni pred iskušenjem neznanja aplauzom sretnem crtanje smijeha i dan.

Kovrdžavo moje osjećaš li da te zovem i da ti šapućem večeras o svemu što se ćuti? Ti si tu, znam i osjećam! Čitaj sada između redova svaku moju misao kao i uvijek. Znam da nisu potrebne ni ove riječi ali nekako mi same lete, pa se brbljaju, brbljaju... Kovrdžavo moje! Kako je neobično ovako ti se obraćati... i da, uopšte nije loše u poređenju sa tim kako je bezobrazan osjećaj da si daleko stotinama kilometara koji mi se plaze u lice. Smiješ se jel' da? Bezobrazno maleno kovrdžavo moje! Prilično davno bješe da su se sve urokljive kletve okrenule i pokazale prstom u nas, pa samo da ti javim, saznala sam večeras, nije trebalo pustiti u dušu da uđu i potruju nam vjeru. Ipak sam sačuvala onu paperjastu priču o malim princezama da nam je ponovo čitam kada mi dođeš ili kada ti dođem. Kovrdžavo moje lijepo! Opet ću da ti javim gdje sam sakrila naše "zlatnike" a ti čuvaj tu moju tebe, i poljubi zvijezdu za laku noć!

Samo su pjesnici čudnovate biljke što padaju pod noge toj oluji slijepih očiju koju su nazvali ljubav davno ludi, i jedino je oni udahnu bez straha spremni na napad svega što im ona servira i uz mirisan osmijeh nudi. Pjesničke oči gledaju samo u duši skrivenu žeđ i dive joj se kao poslednjoj nadi izumrlih srčanih čuda, pa se ne plaše da dodirnu tišinu samoće koja zove i leti im oko glave, u grudima, ma imaju je svuda. U tom šeširu na glavi zaključaju misli da ne lete kad krenu da vode u san izmišljenih tuđih mora, eh, tada i pjesnik proguta strah neizvjesnih dana pa prekrije osmijehom sve minute od bora.

Opet se sa oblacima druže primitivne ulice i ćute, sebično kao i uvijek, bez straha kako si zakoračio njima kao ponosni glumac crvenim tepihom, bez treptaja i daha. Zašto su te usvojile i dale ti mjesto pa te sada vode nekim drugim smjerom, dok im kiša, kao i tebi, oprašta svađu sa zakletvom i potonulom vjerom. I nose te strpljivo gdje ja nikad ne idem ovaj grad ljubite u zoru pred san, pa se smilujete da mi ime upamtite samo za danas, ne za novi dan.

Zašto dijeliti sve na "tvoje" ili "moje" čak "njihovo" i čime smo mi ili drugi kupili ono što se ne može dijeliti? Da li je vrijedno rukama grabiti kad ja čak ni srcem ne želim? Ne znam što znače ta prisvajanja i kuda vode, zašto jednostavno ne budemo oslobođeni od svega, i vrijednog i bezvrijednog, voljenog i omraženog, skupog i jeftinog, novog i starog... Ja ne želim biti vlasnik ničeg i nikog! Nemam to oružje kojim se zarobljavaju ni ljudi, ni događaji, ni mjesta...osjećanja. Na slobodi su oduvijek svi moji snovi, zagrljajem ispratim ljude i blagosiljam im put, i sva osjećanja poljubim za laku noć. I srećna sam što sam slobodna i što su slobodni od mene, jedino tako neću poginuti u traganju za vrijednostima i neće se slomiti uvjerenja i riječi voljenih.

Čitala mi u dlan zvijezda, ona moja vodilja. Rekla mi je da se izgubljeno ne traži a gluvo ne zove. Još je rekla nešto što, možda, liči na glupost, da neki ljudi nisu ni htjeli biti sadašnjost. Da li su ove crte na dlanu tačne? Toliko želim da nisu u pravu ali... Svakim danom bolje i jače mi se pokazuju slike ovog proročanstva. Uvjerava me da jedino pravo nedostajanje može da namiriše samo kod onih koji ne bježe i ne zatvaraju oči, kod onih koji čuvaju svoje snove i daju im na vrijednosti. Grlim jako svoju zvijezdu i čuvam je. U njenom ogledalu sam vidjela jednu usamljenu i raščupanu, pa, skoro poderanu maštu, sa velikom borom na čelu. A samo je htjela da vjeruje da u ovom svijetu još uvijek ima mjesta za nesebično davanje i bezgranično vjerovanje. Htjela je da prvi put bude drugačija od drugih, ma i od sebe. Ostaje vjera, ostaje bora, ostaje onaj osjećaj glupe nedorečenosti, i pitanje zašto je tako obezvrijeđen momenat jači i veći od svemira.

Ubiće nas sujeta strašljivog vjerovanja da smo isplivali iz talasa zvanog želja, i trud da žmureći zaboravimo ozlojeđeni dug razumu i vjeri u obećanu strpljivost.

Što ima loše u ljudima koji nikada nikome nisu okrenuli leđa, i što je to toliko lažno u onim drugima koji okreću leđa bez riječi?

Zašto tražimo od drugog da skine i kožu pred nama, a onda se zgrozimo kada vidimo koliko je bolnih tačkica i nasmijanih sekundi iscrtano po tim prošlim trenucima? Valjda se uplašimo sebe kada shvatimo da nam sa sviđaju sve te tačkice i ožiljci, sve prošle i sadašnje sekunde koje smo upoznali.

Ćutao je tog dana pred ponosom sakrio osmijehom potonuće priča, namignuo ramenima vjetru što lomi priču o ludilu u hiljadu lica. Bilo je proljeće u ulici mlade lipe koraci teški, mokri od jutarnje kiše, još uvijek mamuran od pijane zore znao je sad i nikad više. Za kamen se uhvatio kao za dušu ohladio pogled za zbogom bez riječi, pomazio obećanje što obavija lako pa zvižduće u ušima kao da liječi. Drhtavim korakom zamutio misli prosuo želju da utihne i ne diše, nijemi pogled ostario u trenu jer znao je sad i nikad više.

Htjela bih iz početka da krenem, jutros da budu nepoznate ptice i ulica koju gazim da obuče odijelo - svoje čisto dječačko lice. Da iz početka upoznajem te čudake sa neba koji su sada u blizini da ih ne vežem za srce ni dušu, da se ne divim neznanoj suštini. Kao da nikada nisam ni bila u vodi, gazim kroz nju i stopala hranim sunčevo svijetlo i njegova toplota da ne budu sve čime se branim. Hoću da iz početka gledam u noć i da se pitam što su to snovi i što je taj osjećaj što suze rodi a opet sa tobom kroz dan plovi. Kao da nisam ni čula muziku, iz početka hoću da slušam polako ariju satkanu od nota, tananih riječi koje ulaze pod kožu lako. Hoću da preskočim sva silna upoznavanja osobina nebitno bitnih  na početak neka se vrate i zaključaju u duše svojih ostvarenja sitnih. Najbolje bi bilo da iz početka učim o sebi, drugačije da život ljubim, kako da padam kada poletim, i naučim da ipak jednostavno gubim. Pa rekoh sebi sve želje u bradu i odlučih iz poče...

Teško je odreći se drhtanja ruku i trepkanja u mraku, pognutog pogleda u trenutku kada znaš da te gleda, pa ni znojavih dlanova kojima šapućeš da se smire... Kad srce lupa jako da pomjeri šal razbacan oko vrata i po grudima. Osuši ti se grlo, a na oči krenu neke čudne suzice. To nije lako zaboraviti, to se ne da dosanjati. Zaboli vazduh koji halapljivo dišeš jer te stid i potpeticama lupkaš o pod da zveči u ušima, samo da manje čuješ svoju pijanu dušu. Toga se nećeš lako otarasiti. Ma, cijelog života nećeš moći. Kako okrenuti leđa i hodati u suprotnom smjeru od momenta gdje si bio tako važan - čak i sebi, sa mjesta gdje si u tim tuđim očima bio savršen? Sada razmisli da li smo samo sebična stvorenja koja nisu spremna živjeti bez ovih povlastica i luksuza ili smo ipak suviše "veliki" da bi se u ovim godinama dokusurili ovako "malim" stvarima koje život znače?

Kako ti uspijeva da progutaš dan bez mog ludila i da okreneš leđa trenutku koji nas bez pameti rodi, hajde, pogledaj u njih i pronađi ako su nacrtane svim onim što te danas ka meni vodi. Ne preskači pitanja kao da su ulice bez svijetla i pruži ruke ljepšoj zori bez rose, a ja ću te uplesti u sopstvene želje za strast sa mirisom čarolije ukradene iz tvoje kose. Zašto je strah učitelj bez vida i razuma pa te strpa u džak običnih bledunjavih čuda, opet se ne plašim trenutka, pogledaj krila samo me drži za ruku i možemo svuda. Ne odriči se čak ni krivo skrojenih dana umili su te nekim čudnim čekanjem bez noći, vjeruj u dlanove znojave od bijesnog srca neće lako kao prosto pijanstvo proći.

Pokušavam u kartama naći svog kralja - srce i lomim nokte o ploču zelene boje, pa ustuknem od želja što plamenom kose i razum i stvarnost savršenosti moje. Ni prašina gustog sivila ne smeta za oči dok se umiljava starom mekanom plišu, a ja i dalje ne vidim kartu od noći dok oblačim haljinu noviju, onu tišu. Lampa na stolu i slike od dodira polako šapuću nemuštog jezika stih, ipak je uzalud rečeno u zrak da sam drugačija, ali ne bolja od njih. Kao svaki prokleti kockar ne znam za kraj i kožu svlačim za poslednji trik, nasumice izvlačim brojke bez reda mirišem i ovaj potez a ne čujem krik. Ugasite sada i ulice i mjesec i zvijezde pustite da mrakom obojim trenutke od žeđi, prevrnuću sto i njegove poslušne stolice dok gazim taj spokoj sve mirisniji a rjeđi. Nemam više što da uložim na nas ali nemoćno skupljam djeliće sa vrata, sekunde ćutnje uobražene tajnom da sam osvojila možda taj pehar od zlata.

Teško je biti sam na vjetru koji jurca, lomi i kida svaku, pa i najmanju iluziju koju ti večeras nosim. Svojim hladnim nedorečenostima i nevjerom ledi mi lice i oči da te ne vidim, da se ne smijem. Nemam zaklona jer me zatekao na proplanku zakašnjelih poklona i izlizanih obećanja, i sada nijemo govorim sa sobom u sebi izmišljene izgovore i praštanja. Neupotrebljive snove otrgao iz grudi -a disala sam ih! Ciničan smijeh mi prosipa u lice bez prestanka i malo mu je, ne prestaje da me zamotava i kinji hladnim rukama što mi lede noge, dlanove i dušu. Uspravila sam se i podižem bradu u inat, od straha, i glumim da nije jači od mog dostojanstva, a samo je pitanje sekunde kada ću nošena njime poljubiti oprost i milost za još jedan kraj.

Uništiću noćas naš mali svijet zabraniću mu vazduh koji miriše na mene, neka se otrgne i poslednja misao pa... Neka ostane prazan i pust. A tek kada otmem sve iluzije sva sjećanja i snove od kojih živi. Uništiću noćas naš mali svijet. I šapati će utihnuti, ne dam ni usne više neka mu fali svaki tren kupljen lažima, slomiće se, patiće, uzalud sanjati. Uništiću noćas naš mali svijet! Skinuću ga sa prestola iskrenosti i uzeti mu krunu od skupocjene mašte, prosuću uzdah...dodir, osmijeh. Učiniću ga blijedim i jeftinim. Uništiću noćas naš mali svijet! Neću ga hraniti svojim bogatim snovima, izblijediće...možda upiti svu pakost. Ukrašću mu sjaj koji prosipa lažno da truje moje noći. Neće više zarobiti ni sekundu mojih dodira, učiniću ih prošlim, vratiti u zaborav. Uništiću noćas naš mali svijet! Ukrotiću ludilo okupano poljupcem i u znojavim šakama zdrobiti mu ljepotu, ogoliću mu magiju pupoljka. Ma...izgubiće svaku moju crtu. Ni zvuk, ni jecaj neće me dotaći jer.....

Ne puštaj više svoje bijesne pse na mene ugrizu me za dušu, za ponos kog' još malo ima, reci im da si njihov i da sam otišla daleko vezanih nogu sam trčala, neka ne brinu. Umiri ih nježnim riječima pa i ako lažeš oni su tvoji, sam si ih hranio i ranio, oslihepi ih pogledima, neka uvene bijes ne štiti i ne traži ono što nisi branio. Pomazi njušku koja ne prestaje da cvili i umori im ludo mahanje repa za strah, prospi pred njih cijelog sebe večeras da umuknu jednom, nek' nestane im dah. I čuvaj ih, pomazi im šape i vrat pokušaj se uvući u duše zvijeri svojih, vjernije od nas samo su im sujete ledne odlazim i ne odričem se skupih snova mojih.

Čežnjiva samoća ludosti i plača a bledunjava slabost u rukama vri, dodirujem, shvatam i gledam široko što to u sumanutim grudima zri. I koraknem opet u radoznalu strast poletim, ne dam se i opet letim, a ispričane oluje mamurne tišine ispuštaju zvuk da se bolje sjetim. Tiho, skoro nečujno ustanem i kraj nema više šta da se kaže i zna, ponovo su ruke pune ljubaznog mira znam da kao uvijek pobijedila sam ja.

Kako sam se samo usudila očekivati te poljubiti i nazvati svojim svaki trag u noći, dodirnuti prazninu daljine i pomisliti da čarolija ne nestaje i ne može proći? Koliko je jeftin svaki prosuti pogled pa da ne vrijedi minuta ćutnje ni sna, dadoh sebe kao poslednju nadu a izgubih ono mršavo i prividno Ja? Zar toliko da boli siromašan san i ne ostavi trag kao kap na papiru, platiću dušom osmijeh ni jedan ostavljam ljubav nek' počiva u miru.

Mjesec je ljubio nebo i grlio zvijezde u ponoć smijao se svakom njihovom padu i sjaju, gledao je i mene svojim bijelom čarolijom pa zamolio da ispletem snove što traju. Nikako trepavice da zamrsim za snove snene pa virkam stalno kroz prste i staklo, i ćutim dok čupam osmijehe svojih misli zbog sjećanja koje me stidno dotaklo. Bijeli sjaj se opet prosuo po zavjesama smijem se igri sjenki sa mirisom trave, dodirujem vazduh topao od šapata i daha dok ućutkavam misli, protjerujem ih iz glave. Opet su mi snovi postali daleka bića skliznu kao suze ludaka pred pokajanje, neuhvatljivo bježi neispisana misao dobrodošlicu je dotaklo i ovo svitanje.

Bila jednom jedna čupava glava koja nije voljela da spava slijepo sluša svoga miša, nikada lutke od pliša. Tvrdoglave kike mirisale, tetke su joj pjesme pisale okicama lutala i živahno šaputala...lutala mala čupava glava. Od prvog koraka skakutala, plesala, ručicama pljeskala i brzo je raslo to maleno plavo čudo tvrdoglavo. Imala je jednom jedan skriven san, samo njoj znan i živjela ga je svaku noć, svaki dan, mala plava glava. Bila je idila u pogledu njenom zauvijek snenom, ponosno je nosila sa sobom sve što je naučila. Bajku je čuvala, onu što je pisala, sa kojom je disala koju je voljela i za koju se borila mala plava glava. I bila jednom jedna bajka, koju joj je ispričala majka. Živjela plava glava bajku bez kraja maštom je zalivala i sa njom disala. Kao što je bilo i u bajci kad su je podilazili žmarci sanjala je san prije nego i svane novi dan, borila se za svaki sunčan dan i neostvaren san. Bila jednom jedna bajka, gledala je iz prikrajka i plakala jer je bil...

Poželjela sam večeras da te zagrlim i željnim rukama da te milujem, da udahnem tvoj uzdah. Poželjela sam... Da milionima zvijezda ispričam san o našoj čežnji koja me slomila, i da se ušuškam na tvoje grudi. Poželjela sam... Da budem tvoj miris koji nosiš i da lelujam oko tebe kao sjenka, u srce da se uvučem i zaćutim. Poželjela sam... Svoju misao da usadim na usnama da lakše poljupcem ugasim strah, i odnesem ga sa sobom kao poklon. Poželjela sam... Tako naivne dodire da te opeku da ne zaboravis njihovu čaroliju, i postaneš zavistan i nijem. Poželjela sam...

Poraženog te ne poznajem, ne priznajem, zato sam jutros zatvorila oči. Znojavim rukama i drhtavim glasom prigrlih tvoje izgubljene bitke. Nije ni važno koliki im je teret neće se prepoznati u svemu što nosim do sada. Neću dozvoliti da te okrzne tuga, grlim je kao svoju i pritiskam na grudi ne podnosim da ti budeš okrnjen. Upijam ćutke kao i svaki put strah koji je tebe zvao, nisi jači pa bi se izgubio u tom vrtlogu. Ne dopuštam da te ogrebe ni sekunda lošeg dana i noći, ja sam navikla da budem štit, da budem jaka i odviše ponosna. Svaki tvoj teret sam prisvojila i dala im čudesna imena makar će lijepo zvučati iako se teško gutaju. Ne trebam ja tvoju zahvalnost, sve što sam zaslužila sam uzela sama i šamare i milovanje i osmijehe i jecanje ... Dugo već ne brojim dane, kad sam postala maska dobre izrade? Samo ti spavaj i živi snove drage pa kada zatreba ja ću opet doći, da pokupim razbacano i oštećeno i uvijem se njime kao teškom svilom.